Poštovani g. Lajčak!

Kao član Predsjedništva Bosne i Hercegovine i predsjednik Stranke za BiH, dužnost mi je i obaveza da od Vas zatražim da građanima Bosne i Hercegovine objasnite zašto  međunarodna zajednica pozdravlja dogovor g. Tihića, Čovića i Dodika o pitanju državne imovine, iako je potpuno svjesna da taj dogovor:

1. Ignoriše činjenicu da je Bosna i Hercegovina vlasnik državne imovine. Član I Ustava BiH i Sporazum o sukcesiji daju Državi Bosni i Hercegovini isključivo vlasništvo nad cjelokupnom imovinom SRBiH, RBiH i bivše SFRJ. Međunarodna zajednica nastavlja insistirati na tumačenju da je Ustav BiH nejasan po tom pitanju, iako je Stranka za BiH neoborivim pravnim argumentima dokazala neutemljenost takvog tumačenja. Sada, međutim, imamo nezavisan stav u vezi ovog pitanja. 

Valjanost pravnih argumenata Stranke za BiH potvrdio je Sud Bosne i Hercegovine, presudom koja je prije nekoliko dana postala pravosnažna. U sporu u kome je Bosna i Hercegovina tužila Federaciju BiH, Sud je odlučio da je „Federacija povrijedila integritet i pravni kontinuitet imovine Države Bosne i Hercegovine kao pravnog sljedbenika Republike Bosne i Hercegovine, na taj način što je bespravno ušla u posjed“ imovine uknjižene na SRBiH. Sud BiH je ovu odluku zasnovao upravo na članu I Ustava BiH, ukazavši da taj član „potvrđuje kontinuitet pravnog poretka države,“ te da je stoga Federacija BiH obavezna vratiti tu imovinu Državi Bosni i Hercegovini.

Rasprava o tumačenju člana I Ustava BiH je ovom presudom okončana: Bosna i Hercegovina je vlasnik cjelokupne imovine uknjižene na RBiH i SRBiH. Što se tiče imovine bivše SFRJ, Sporazum o sukcesiji je također kristalno jasan: Bosna i Hercegovina je vlasnik sve te imovine, uključujući i svu nepokretnu vojnu imovinu, koja se nalazi na njenoj teritoriji. 

2. Pretvara Bosnu i Hercegovinu u državnu zajednicu. Dogovor iz Odžaka ostavlja u vlasništvu Bosne i Hercegovine samo onu imovinu „potrebnu za rad državnih institucija,“ dok svu ostalu imovinu koja je trenutno u vlasništvu Bosne i Hercegovine poklanja entitetima po tzv. teritorijalnom principu. U međunarodnopravnoj praksi teritorijalni princip se primjenjuje samo u slučaju raspada država (SSSR, SFRJ...) ili u slučaju stvaranja državnih zajednica (po ugledu na član 59. Ustava SCG). Primjena tog principa stoga bi ustavno uređenje BiH efektivno promijenila u državnu zajednicu dva entiteta, prejudicirala sadržaj budućeg Ustava, te otvorila put ka disoluciji zemlje.

3. Jača entitete na štetu Države Bosne i Hercegovine. Državna imovina predstavlja najveći resurs koji Bosna i Hercegovina ima u svom vlasništvu. Iako je tačno da veliki dio te imovine nije neophodan „za rad državnih institucija,“ to je također slučaj sa institucijama entiteta. Onu imovinu koja je neophodna za rad entitetskih institucija Bosna i Hercegovina može tim institucijama dati na korištenje, ali je sa ekonomske tačke gledišta potpuno neodgovorno da se Bosna i Hercegovina dobrovoljno odriče resursa koji predstavljaju ključni potencijal za njen ekonomski razvoj i integraciju ekonomskog prostora. Sljedstveno tome, dezintegracija društva bila bi nastavljena i produbljena.  

Ovakvo odricanje bi onemogućilo jačanje Države Bosne i Hercegovine, na kome međunarodna zajednica deklarativno insistira, te bi znatno umanjilo sposobnost Bosne i Hercegovine da ispuni obaveze koje pred nju postavljaju evroatlantske integracije. 

4. Nagrađuje opstrukcije u provođenju Daytona. Cilj političkih snaga iz Republike Srpske je slabljenje države i jačanje entiteta. U ostvarivanju tog cilja te snage primjenjuju sljedeću taktiku: 1. Sprečavanje povratka, čime entitetsko glasanje postaje instrument samo jednog naroda; 2. Blokiranje, entitetskim glasanjem, provođenja državnih nadležnosti ili ostvarivanja prava Bosne i Hercegovine; 3. Forsiranje pregovora o navodnim „spornim pitanjima“, koja po Daytonu uopće nisu sporna, već eksplicitno spadaju u državna prava ili nadležnosti; 4. Iznuđivanje rješenja koja ta državna prava i nadležnosti u potpunosti ili dijelom prebacuju na entitete. 

Ova taktika je pogotovo primijenjena u slučaju državne imovine. Iako državna imovina pripada Bosni i Hercegovini, Republika Srpska je blokiranjem uknjižbe te imovine nametnula ponovne pregovore o tom pitanju. Očigledno umorna od provođenja Daytona, međunarodna zajednica pokazuje spremnost da pristane na ucjene koje su upravo rezultat njegovog neprovođenja.

Podržavanjem političkih dogovora koji efektivno transformišu Bosnu i Hercegovinu u slabu zajednicu entiteta, međunarodna zajednica sve više abdicira svoju primarnu odgovornost prema Bosni i Hercegovini, koja proističe iz Daytonskog sporazuma. U tom svjetlu postavlja se pitanje da li je međunarodna zajednica istinski opredijeljena za jačanje Države Bosne i Hercegovine ili je već donesena odluka da Republika Srpska trinaest godina nakon Daytona dobije ono što tada nije mogla – državnu zajednicu dva entiteta.

S poštovanjem,

                                            dr. Haris Silajdžić