Poštovane ekscelencije,
uvažene kolege i prijatelji!
Dozvolite mi, prije svega, da čestitam domaćinima za izvrsnu organizaciju ovog uvaženog skupa i da izrazim duboku zahvalnost što mi je ukazana prilika da vam se kratko obratim o temi „Zapadni Balkan u regionalnim i evropskim integracijama“.
Nadam
se da ću biti u mogućnosti da dodatno osvijetlim važna pitanja s kojima se
suočava Zapadni Balkan, kako u kontekstu zajedničke evropske perspektive regije,
tako i u kontekstu međusobnih odnosa naših zemalja, uključivši i neka otvorena
pitanja koja dodatno opterećuju sveukupnu političku, ekonomsku i sigurnosnu
situaciju na Zapadnom Balkanu.
Kao
što je svima poznato, posljednjih osamnaest mjeseci svijet se suočava sa
ogromnim geopolitičkim promjenama i izazovima. Ni zemlje Zapadnog Balkana,
naravno, nisu imune na ove izazove niti na krize u Evropi koje su oni proizveli.
Pored
toga, zemlje naše regije se bore sa vlastitim dugotrajnim problemima. Razloge
za ovo možemo tražiti u geopolitičkom položaju Zapadnog Balkana, kao i njegovoj
etničkoj, vjerskoj, političkoj i kulturnoj složenosti.
S
pravom bi se moglo reći da demokratski kapaciteti koji se razvijaju u ovim
zemljama još nisu dovoljni za prevazilaženje raznolikih problema koji se
manifestuju unutar samih zemalja i u našim međusobnim odnosima.
Ni
velika uključenost međunarodnog faktora nije bila od pomoći, a čini se da su
međunarodne intervencije često više komplikovale nego što su ublažavale naše
nagomilane probleme, neprijateljstva i nerazumijevanja.
S
jedne strane, dobro je to što sve naše zemlje dijele iste težnje kad je u pitanju
evropska integracija i cilj punopravnog članstva u Evropskoj uniji.
S
druge strane, međutim, loše je to što pojedine zemlje Evropske unije slabo
razumiju našu, gore pomenutu, regionalnu složenost. Nedostatak tog
razumijevanja u dosta slučajeva znači da se Evropska unija postavlja
neadekvatno i često koristi dvostruka mjerila u načinu na koji se nosi s
pomenutom složenošću. Neke zemlje Evropske unije u našim zemljama promovišu
političku i ustavnu praksu koju nikad ne bi prihvatili u vlastitim zemljama.
Još
jedan problem s kojim se nosimo na Zapadnom Balkanu ogleda se u tome da se naša
evropska perspektiva posljednjih dvadeset godina nalazi u nekom stanju
neizvjesnosti. Tokom posljednje dvije decenije, neke zemlje regije su postale
države kandidati za članstvo u EU, ali još nemaju jasnog vremenskog okvira o
tome kada bi mogle postati članice. Posljedično, u cijeloj regiji gubi se vjera
u mogućnost da će ijedna zemlja regije ikad postati članica.
Zato
ne iznenađuje da sad čujemo dosta onih koji upozoravaju da se „evropska
perspektiva“ nikad neće ostvariti u punopravnom članstvu, i to ne samo zbog
naših vlastitih nevolja, nego i zbog činjenice što se Evropska unija ponaša kao
da će te nevolje na neki čudnovat način nestati same od sebe.
S
druge strane, čujemo i one koji tvrde da se neodlučan stav Evropske unije o
prihvatanju zemalja Zapadnog Balkana kao punopravnih članica mijenja usljed
novih geopolitičkih okolnosti nastalih posljednjih osamnaest mjeseci i da će
proces pristupanja zemalja Zapadnog Balkana sad biti ubrzan.
Kako
će Evropska unija na kraju razriješiti ovu dilemu zavisit će dobrim dijelom od
njene odluke da li da posmatra Zapadni Balkan kao novu vrijednost za Uniju ili
samo kao njen budući teret.
Kakav
god da bude ishod, želim da iskoristim ovu priliku da zahvalim Poljskoj, njenom
predsjedniku i vladi, na podršci u toku procedure u kojoj je Evropska unija
Bosni i Hercegovini dala status kandidata u decembru prošle godine.
Razumijemo
i da su nedavne odluke o davanju kandidatskog statusa pojedinim zemljama
proizašle iz nove geopolitičke situacije i da nisu utemeljene na nekim stvarnim
postignućima novih zemalja kandidata, koje Evropska unija, naravno, detaljno
prati.
Što
se tiče same Bosne i Hercegovine, nakon što smo dobili status kandidata,
nastavili smo da radimo na ispunjavanju obaveza iz paketa četrnaest prioriteta
koje je Bruxelles postavio pred našu zemlju. Neki službenici EU daju naznake da
bi početak procesa pristupanja mogao biti određen za kraj ove ili početak
naredne godine. Ali znamo i da neki u Bruxellesu ne dijele takvo mišljenje.
Nažalost,
zemlje naše regije su već okusile brojne takve protivrječnosti i Bosna i
Hercegovina nije izuzetak. Dobar takav primjer je svakako i Sjeverna
Makedonija, koja se suočava sa različitim bilateralnim i multilateralnim
preprekama u iščekivanju početka pregovora sa Evropskom unijom.
Podsjetila
bih vas i da je jedan od zahtjeva, koje nam je postavila Evropska unija, i
regionalna saradnja. Zato su u regiji i dogovoreni različiti bilateralni i multilateralni
aranžmani koji se bave gotovo svim pitanjima ‒ od trgovine do političke i
ekonomske saradnje. Većinu njih su pokrenuli međunarodni akteri i
podrazumijevaju i njihovo učešće, koordinaciju i nadzor.
Može
se reći da su takve inicijative dale dobre rezultate, pošto su pomogle u
povećanju trgovinskog obima u regiji i postepenom uspostavljanju jedinstvenog
tržišta Zapadnog Balkana.
Ove
inicijative su, takođe, dovele do raznih oblika policijske i sigurnosne
saradnje i podsticale su veću slobodu kretanja. Na primjer, priznavanje diploma
i profesionalnih kvalifikacija je ljudima širom regije značajno povećalo slobodu
kretanja i zapošljavanja.
Ova
saradnja je očigledna. Međutim, očigledno je i da na Zapadnom Balkanu i dalje
postoje mnoga otvorena pitanja i ozbiljni problemi koji imaju svoje specifične historijske
i političke dimenzije.
Imajući
na umu situaciju u Bosni i Hercegovini, gdje su određeni strani centri moći
praktično uzurpirali njen demokratski institucionalni kapacitet i suverenitet,
ili nedavne slučajeve nasilja i neprijateljstva prištinskog režima protiv
srpskog stanovništva u sjevernom dijelu Kosova i Metohije, slobodno mogu da
kažem da su ovake međunarodno podstaknute političke inicijative ili sredstva
nepošteni, neodgovarajući i promovišu dvostruka mjerila.
Ovo
sve više stvara osjećaj da još od ratova u bivšoj Jugoslaviji međunarodni
akteri ne samo da nisu uspjeli da nađu odgovarajuće modalitete za rješenje
problema regije, nego su prilično često te probleme pogoršavali.
Naprimjer,
Bosna i Hercegovina je prihvaćena kao zemlja kandidat za članstvo u Evropskoj uniji,
a istovremeno je njen suverenitet značajno umanjen zbog nastavka rada Ureda
visokog predstavnika, kao i stranih sudija u Ustavnom sudu - dvadeset osam
godina nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma.
Dozvolite
mi da vam ovu apsurdnu situaciju smjestim u historijski i poredbeni kontekst.
Međunarodni nadzor nad Njemačkom i Japanom je završen i vraćen im je suverenitet
deset godina nakon završetka Drugog svjetskog rata. Međunarodni nadzor nad
Irakom je završen i vraćen mu je suverenitet dvije godine nakon invazije na ovu
zemlju, uprkos činjenici da je u tom trenutku u Iraku buktao građanski rat.
A
u Bosni i Hercegovini, gotovo tri decenije nakon potpisivanja Daytonskog
mirovnog sporazuma, strani birokrata kojeg su našoj zemlji nametnuli stranci -
o čijem izboru građani Bosne i Hercegovine nisu imali priliku da odlučuju - još
uvijek tvrdi da ima pravo da proizvoljno nameće zakone i smjenjuje demokratski
izabrane nosioce vlasti.
Ovakav
neokolonijalni aranžman je sramotan za vrijednosti i ideale Evrope dvadeset
prvog vijeka i sramotan za zemlju koja je dobila status kandidata za članstvo u
EU.
I
zaista, ove proizvoljne i zlonamjerne ustavne i političke intervencije raznih
visokih predstavnika toliko su se često pokazale štetnim i kontraproduktivnim
za političke procese u našoj zemlji da i sami bivši visoki predstavnici sad
kažu da je OHR dio problema u Bosni i Hercegovini i da nije dio rješenja.
Niko
od nas ne bi trebalo da gaji iluzije po ovom pitanju. Prava, istinska i
organska demokratizacija i napredak u Bosni i Hercegovini su nemogući sve dok
postoji anahrona institucija takozvanog „Ureda visokog predstavnika“.
Što
se prije OHR zatvori, to prije će i Bosna i Hercegovina početi da prerasta u
stabilnu, multietničku i demokratsku državu i brže ćemo početi da ispunjavamo zahtjeve
za pristupanje EU.
Poslijeratna
Bosna i Hercegovina je iskusila i ozbiljne sigurnosne probleme kao rezultat
islamističke radikalizacije koja se dogodila nekim dijelovima njenog stanovništva.
Brojne ćelije Al-Kaide i ISIS-a osnovane su u Bosni i Hercegovini tokom i nakon
rata, a kako svjedoče različiti teroristički napadi sa bosanskim vezama koji su
izvedeni širom Evrope u proteklih dvadeset pet godina - od bombaških napada na
vozove u Madridu 2004. do terorističkog napada u Beču od prije samo nekoliko
godina ‒ i regiji i Evropi u cjelini još prijeti ovaj opasan problem.
Željela
bih da zaključim optimistično. Kao što sam obrazložila, Zapadni Balkan je
osjetljivo i krhko područje, bremenito različitim izazovima i problemima. Ali
istina je i da je veći dio Zapadne Evrope bio takav i prije sedamdeset i pet
godina.
U
slučaju Zapadne Evrope, međutim, prosvijećene, mudre i pažljive mjere su pomogle
da se historijski neprijatelji pretvore u postojane i saradnički nastrojene saveznike.
Vjerujem da do iste transformacije može doći i na Zapadnom Balkanu ako
međunarodne mjere prema regiji budu sadržale isti stepen prosvijećenosti, mudrosti
i osjetljivosti koji su utemeljitelji Evropske zajednice i najveći dio međunarodnog
poretka poslije Drugog svjetskog rata pokazali tih godina.
Izazov
u ovom trenutku je da međunarodne i mjere koje Evropska unija sprovodi prema
regiji budu realističnije i da uzmu u obzir historijske složenosti koje
pokušavamo da prevaziđemo.
Još
jednom vam hvala na pažnji i vremenu.