Poštovani!
Okupili smo se danas da bismo se saborno i molitveno prisjetili svih poginulih i nestalih u Odbrambeno-otadžbinskom ratu.
Onih kojima dugujemo vječnu zahvalnost za slobodu koju su izvojevali zajedno sa svojim saborcima.
Zbog njih, kao i zbog nas samih, dužni smo da tu slobodu u miru branimo i ostavimo budućim generacijama.
Sloboda o kojoj govorim zove se Republika Srpska.
I
nismo danas slučajno baš na Ozrenu.
Ova
planina simbol je stradanja srpskog naroda u proteklom ratu.
Tom
stradanju i egzodusu Srba sa ovih prostora doprinijela je NATO agresija na
Republiku Srpsku koja je otpočela baš na današnji dan, prije 28 godina.
Ozren
je mjesto bola, patnje i zvjerskih zločina počinjenih od pripadnika odreda El- mudžahid.
Ti
monstrumi -
koji su živjeli hiljadama kilometara daleko od BiH - danas se u Sarajevu poštuju kao
heroji i branioci.
A
njihove žrtve, ozrenske Srbi koji su ovdje živjeli vijekovima, bez imalo stida
i srama nazivaju agresorima i zločincima.
Riječ
je o potpunom odsustvu svake logike, morala, a i zdravog razuma.
Dvadeset
osam godina nakon okončanja rata, Republika Srpska još traga za 1646 nestalih
osoba, vojnika i civila, među kojima je više od 300 žena i djece.
Oni
nisu broj niti statistika, već nečija djeca, braće i sestre, očevi i majke,
čije porodice zaslužuju da budu pronađeni.
Proces
traženja nestalih osoba srpske nacionalnosti je već godinama toliko manjkav, spor i sraman da
apsolutno razumijem i bijes i ogorčenje njihovih porodica.
Ništa
manje sraman nije ni ignorantski odnos Instituta za nestale osobe BiH prema porodicama nestalih Srba.
Njihova
je profesionalna i ljudska obaveza da jednako tretiraju sve, a ne da bilo koga
favorizuju ili ignorišu na osnovu nacionalne pripadnosti.
Isti
je slučaj i u mnogim drugim institucijama na zajedničkom nivou i protiv toga se
na svakom mjestu borimo.
Upravo
je nastojanje bošnjačkih predstavnika da privatizuju institucije BiH ključni
razlog njenog neuspjeha.
Prethodnih
godina vodila sam brojne razgovore sa predstavnicima porodica poginulih i
nestalih lica.
Dugogodišnja
borba koju vode, tražeći pravdu i svoje najmilije, nije samo njihova, već borba
svih nas.
To
je borba za dostojanstvo i ravnopravnost koju su srpskom narodu i Republici
Srpskoj garantovali Ustav i Daytonski mirovni sporazum.
To
nam niko nije poklonio, već su se za to borili i izborili vaši najmiliji.
Zato
ćemo uvijek biti uz vas i sa vama.
Zato
vaša borba nikada neće biti samo vaša, već naša zajednička.
U
institucijama Republike Srpske, kao i do sada, uvijek ćete imati oslonac i
podršku.
To
jeste i naša institucionalna obaveza, ali je, prije svega,
ljudska dužnost.
Hvala.