Poštovane porodice šehida, cijenjeni građani Ahmića, uvaženi reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH Huseine ef. Kavazoviću, poštovani gosti iz inostranstva.
Danas se s tugom i dubokim poštovanjem sjećamo žrtava zločina protiv čovječnosti počinjenog nad civilima u Ahmićima.
Mi
nemamo pravo zaboraviti 116 nevinih bošnjačkih
žrtava, ubijenih u krvavom i zločinačkom pohodu pripadnika Hrvatskog vijeća odbrane.
Među nevinim žrtvama su bile 32 žene i 11 djece mlađe od 18 godina.
Najmlađa
žrtva bila je tromjesečna beba.
Međunarodni sud za
ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije presudio je da su ubistva
u Ahmićima bila zločin protiv čovječnosti. Jedan od organizatora i komandanata ovog zločina,
pravosnažno presuđeni ratni zločinac Dario Kordić, osuđen je na kaznu zatvora u
trajanju od 25 godina. Nažalost, za strašne zločine u Ahmićima još nisu osuđeni svi
zločinci.
Zločin protiv čovječnosti ne zastarijeva.
Nastavit ćemo svjedočenje
o prekinutim ljudskim životima, prekinutim djetinjstvima i ukradenim nadama žrtava.
Naša
je stalna odgovornost da prenosimo i čuvamo
činjenice o svirepo ubijenim, ali i da osiguramo preživjelim
stanovnicima Ahmića dostojanstven život, istinu i pravdu.
Pravosnažne presude najviših
međunarodnih sudova se ne mogu izbrisati i poništiti. Najviši svjetski sudovi
su utvrdili da je na Bosnu i Hercegovinu izvršena agresija i da je počinjen
genocid nad Bošnjacima. Nažalost, prijetnja od ponavljanja zločina i genocida
nije otklonjena. Na sceni su i dalje političari koji otvoreno prijete Bosni i
Hercegovini. Te prijetnje nemamo pravo ignorirati i potcjenjivati.
Važnu ulogu u otkrivanju istine o Ahmićima imali
su britanski vojnici iz sastava UNPROFOR-a. Jedan od prvih ljudi koji je stigao
na mjesto užasnog zločina bio je pukovnik Bob Stewart. Doprinos
ovog čestitog britanskog
oficira bio je važan u predstavljanju međunarodnoj javnosti barbarstva i
brutalnosti ovog zločina protiv čovječnosti. Pukovnik Stewart i danas je jedan
od iskrenih prijatelja Bosne i Hercegovine. On i u Parlamentu Ujedinjenog
Kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske zagovara politiku podrške državi
Bosni i Hercegovini. Pukovniku Stewartu i drugim prijateljima širom svijeta
upućujemo jasnu poruku: Mi naše prijatelje nikada ne zaboravljamo, učit ćemo i
nove generacije da s poštovanjem čuvaju istinu o velikim i humanim ljudima.
Naša
je trajna obaveza da govorimo istinu i tražimo pravdu. Jednako tako, naša je
dužnost da se borimo da svaki zločinac bude izveden pred lice pravde. Nemamo pravo
odustati od prenošenja i čuvanja istine o stradanju Bošnjaka u Ahmićima. Nikada
nećemo prestati tražiti kaznu za one koji su počinili zločine. Istovremeno, mi
želimo graditi zajednički život sa svim dobronamjernim ljudima koji se bore za
mir i napredak.
Branioci Bosne i Hercegovine ne
mogu se izjednačavati sa onima koji su napadali na našu državu. Nismo ni
1990-ih bili isti, nismo ni danas isti. Zato što nismo isti, mi imamo i
ljudsku, i moralnu, i civilizacijsku snagu da osudimo svaki zločin. Svakoj
nevinoj žrtvi dužni smo iskazati poštovanje, za svakog zločinca dužni smo
tražiti najstrožiju kaznu.
Zlo
se ne smije zaboravljati i potcjenjivati.
Čuveni američki tužilac Robert H.
Jackson je 20. novembra 1945. u Nürnbergu održao jedan od najvažnijih govora u
sudnicama koje pamti historija. Tom prilikom on je, između ostalog, kazao:
„Nedjela koja pokušavamo osuditi i kazniti su bila tako zla i sa tako
pustošećim djelovanjem da ih ljudska civilizacija nije mogla trpjeti, ostaviti
nezapaženim, inače ona ne bi mogla takvo ponavljanje preživjeti“.
I danas, u Ahmićima, dobronamjerni
ljudi su dužni reći, poput tužioca Jacksona, da počinjeno zlo u Ahmićima ne
smijemo zaboraviti jer put od zaborava do ponavljanja zločina nije dug.
U
Bosni i Hercegovini moramo izgraditi kulturu sjećanja. To nije kultura osvete.
To je kultura edukovanja o politikama koje donose zlo i nasilje. Svrha kulture
sjećanja nije stvaranje razdora i mržnje, već preveniranje zla i nesreće.
Kulturu sjećanja moramo afimisati
kao strategiju borbe protiv zaborava. Sa njenim postojanjem mi se ne vraćamo
unatrag. Pamćenje pomaže da pronađemo smisao u sadašnjosti i odgovore za
budućnost. Zato kultura sjećanja ne smije nikada biti izbrisana, sa njenim
postojanjem pamtimo sve nevine žrtve i čuvamo nove generacije od ponavljanja
zla.
Kulturom sjećanja borimo se za
demokratsko društvo u kojem neće biti poricanja, revizionizma i negacionizma.
Ne zaboravimo, sjećanjem čuvamo i dostojanstvo onih koji nisu među nama živima.
Dobronamjerni ljudi postavljaju
opravdano pitanje: Kada ćemo dosegnuti pravdu i istinski mir?
Bez državnika poput Willyja Brandta
na ovim prostorima nema istinskog mira. Trebaju nam lideri koji imaju snage kao
što je Brandt klečao u varšavskom getu, da i oni kleče na svakom mjestu gdje je
ubijen bilo koji nevin čovjek.
Brandtovo „padanje na koljena“ bi
kad-tad moralo biti inspiracija za odgovorne političare u bivšoj Jugoslaviji,
kojima su, nažalost, moralna posrnuća česta pojava, a ljudski i odgovorni
postupci rijetka.
Moramo
shvatiti vrijeme u kojem živimo. Ovo je vrijeme tektonskih geopolitičkih
zemljotresa koji se uveliko reflektuju na i našu državu.
Samo
osviješteni i okupljeni oko strateških tema za budućnost naše domovine, svjesni
historijskih, kulturnih, moralnih, duhovnih i drugih vrijednosti naše države,
možemo izgraditi društvo slobode i ravnopravnosti za sve građane i
narode Bosne i Hercegovine.
Bez
obzira na sve patnje i stradanja, vjerujem u sigurnu budućnost države Bosne i
Hercegovine. Budućnost imamo ako budemo učili našu djecu da budu pametnija i
jača, da vole svoje i poštuju drugačije. Moramo stvarati demokratsko i civilizovano
društvo u kojem će se ljudi mjeriti prema ljudskim vrlinama. Izgradnja takvog
društva je obaveza i moralno-historijski dug i nas u Bosni i Hercegovini i
predstavnika međunarodne zajednice.