Poštovani građani, profesori, naučnici,
Zadovoljstvo mi je da sam u prilici biti uvodničar na naučnom skupu „9. januar - put u genocid“.
Deveti
januar 1992. godine ne može se posmatrati izvan dva konteksta, pravnog i
političkog, koji se sjedinjuju u ideji o genocidnoj namjeri velikosrpske
politike u Bosni i Hercegovini.
Put
u genocid upravo je jedinstvo pokušaja podrivanja ustavnopravnog poretka
Republike Bosne i Hercegovine i pokušaja potpunog istrebljenja Bošnjaka, Hrvata
i ostalih koji ne pripadaju srpskom narodu sa većine teritorije Bosne i
Hercegovine.
Naravno,
ovdje ću prepustiti historičarima da pojasne historijski kontekst onoga što je
prethodilo tom 9. januaru 1992. godine. Iskoristit ću priliku da se ukratko
osvrnem na politički cilj onoga što je proklamirano kroz deklaraciju o
proglašenju takozvane Republike srpskog naroda u Bosni i Hercegovini.
Iako
je ta deklaracija o proglašenju čak i u tom trenutku bila pravno ništavan
dokument, koji nije uspio spriječiti legalne organe Republike Bosne i
Hercegovine u raspisivanju referenduma o nezavisnosti, ona ima politički
značaj, upravo s aspekta političkog cilja koji nije realiziran, čak ni uz
upotrebu genocidnog nasilja.
Naime,
takozvana Skupština srpskog naroda je 9. januara 1992. u Sarajevu proglasila
Republiku srpskog naroda Bosne i Hercegovine, koja se prema tome proglašenju
nalazi u sastavu Savezne države Jugoslavije, kao njena federalna jedinica.
Svima
nam je poznato da izjašnjavanje ove nelegalne i protivustavne skupštine nije
dobilo nikakvu međunarodnu podršku, te da su se građani Bosne i Hercegovine na
referendumu izjasnili za nezavisnost Bosne i Hercegovine.
Jedini
način da dio Bosne i Hercegovine ostane u sastavu Savezne države Jugoslavije,
kao njena federalna jedinica, bio je u tome da zagovornici te politike, suočeni
sa pravnim porazom, primjene genocidno nasilje.
Taj
proces koji je imao za cilj uništenje države Bosne i Hercegovine i cijelih njenih
naroda otpočet je 9. januara, ali nije rezultirao time da dijelovi Bosne i
Hercegovine pripadaju drugoj državi, odnosno Srbiji.
Kada
vlasti entiteta RS danas obilježavaju godišnjicu 9. januara, one istovremeno i
prikrivaju činjenicu da velikosrbijanskom režimu Miloševića i Karadžića, čak ni
uz pomoć genocida nije uspjelo da dio Bosne i Hercegovine postane dio Srbije.
RS je entitet u državi Bosni i Hercegovini, a ne federalna jedinica u sastavu
Srbije. Nikada taj dio Bosne i Hercegovine neće postati dio Srbije, jer su
akteri te politike u periodu od 1992. do 1995. godine, kada su imali apsolutnu
vojnu premoć, naročito kada je riječ o sredstvima, rekao bih, propustili
priliku da otmu dio Bosne i Hercegovine. U tome su zaustavljeni, uz velike
žrtve i herojstvo pripadnika Armije Republike Bosne i Hercegovine, MUP-a RBiH,
kao i naroda koji je stajao uz njih.
Ipak,
svjedoci smo da nastavljači genocidne politike, njegujući ono što je duh 9. januara,
a njegov duh nije ništa drugo nego zločin, danas ponovo paradiraju i nastoje
poslati poruku kako nisu odustali od toga da otmu dio Bosne i Hercegovine.
Način
na koji to rade i mjesto na kojem to rade ne dozvoljavaju mi da se složim sa
ocjenama pojedinih nivoa vlasti i odgovornih lica koja tvrde da takvi događaju ne
ugrožavaju sigurnosnu situaciju.
Zadovoljavajuća
sigurnosna situacija nije izraz odustva borbenih dejstava nego ukupnog
političkog i društvenog ambijenta koji je daleko od zadovoljavajućeg, pa stoga
koristim i ovu priliku da pozovem na oprez kada je riječ o ocjenjivanju
sigurnosne situacije.
Cilj
devetojanuarskog paradiranja od strane vlasti manjeg bh. entiteta je evociranje
uspomena na činjenje genocida, čim se ponose, zastrašivanje naroda, ali i
vlastito podizanje cijene prije svega kod stranaca, koji su uvijek u takvim i
sličnim prilikama spremni dotrčati do nas koji smo za državu Bosnu i
Hercegovinu, bez razlike ko je u tome trenutku vlast, i to uvijek sa istim
pitanjem, sa pitanjem o tome šta možemo dati Dodiku i separatistima kako bi se
očuvali stabilnost i mir.
Međutim,
i s tim u vezi, mislim da je konačno vrijeme da svi zajedno kažemo da Dodiku i
separatistima ne možemo i nećemo dati ništa, jer ionako imaju previše.
Dodik
iza sebe nema Jugoslovensku narodnu armiju i njen arsenal, nema brojne
paravojne formacije koje je imao njegov ideološki i politički prethodnik
Radovan Karadžić i nije mu pametno da izaziva sukob u kojem je moguć nestatak
onog što je genocidom stečeno.
Uvjeren
sam da su i vlastima entiteta RS poznate te činjenice, kao što je jasno da se
Dodik ne smije kockati. Ono što smije - smije provocirati u nadi da ćemo mi
vječno tražiti zaštitu i protekciju od nepostojeće međunarodne zajednice, koja
će onda činiti sve da smiri separatiste u RS.
Zato
stojim pri tome da u budućnosti ne trebamo tražiti nikakvu pomoć stranaca u
obuzdavanju Dodikovog separatizma, jer se to do sada pokazalo kao potpuno
promašeno, a na naplatu su nam obično stizale te njihove retoričke osude, u
vidu zahtjeva da se na nekim drugim pitanjima od državnog značaja bude
popustljiv.
Već
smo pomalo umorni od ispraznih deklarativnih osuda i licemjernih saopćenja u
kojima se pozivaju sve strane da spuste tenzije, a jasno da ne dižu sve strane
tenzije, i ne polažemo nikakva nadanja u ispraznu retoriku koja izjednačava one
koji napadaju državu Bosnu i Hercegovinu i sve druge.
Međutim,
ono u što smo sigurni je to da ćemo braniti ovu zemlju pod svaku cijenu u
slučaju pokušaja secesije. Nikada neće biti realizirani ciljevi iz deklaracije
od 9. januara, po kojoj je dio Bosne i Hercegovine trebao biti priključen
Srbiji. Mi od Bosne i Hercegovine nećemo odustati nikad. Nismo odustali ni onda
kada nam je uvođen embargo na oružje, a ne odustajemo ni danas kada nam se
uvodi embargo na demokratiju.