Gospodine predsjedavajući,
gospodine generalni tajniče,
ekscelencije,
dame i gospodo!
Tema ovogodišnje debate adresira mnogo aktuelnih pitanja, ali ona zaista predstavljaju ključne izazove koji će uticati na daljni put kojim idemo kao globalno društvo. To važi i za međunarodnu politiku i za naše pojedinačne politike u državama iz kojih dolazimo. Uspjeh naših zajedničkih stremljena zavisit će zato i od naše odlučnosti da istrajemo na zajedničkim vrijednostima koje smo izabrali da štitimo.
Pandemija COVID-19
nam je bila bitna poruka i lekcija kako postojeći međunarodni sistem može lako
biti poljuljan ali isto tako i kako je bitna izdržljivost međunarodnih
institucija zasnovanih na multilateralizmu i njihova otpornost kako bi bile sposobne
odgovoriti na krizne situacije. Odjednom su bili ugroženi međunarodni odnosi,
ograničena ljudska prava, činilo se da se multilateralizam urušio. Jaz između bogatih
i razvijenih s jedne strane, kao i nerazvijenih i ne tako bogatih zemalja s
druge strane, pokazao se kao nikad veći u pristupu medicinskoj opremi,
lijekovima i vakcinama. Jedino što je u tim okolnostima preostalo bila je nada
u izdržljivost, kako nacionalnih ekonomija i zdravstvenih sistema, tako i
međunarodnih institucija i tijela Ujedinjenih nacija u cilju suzbijanja
pandemije, pronalaska i distribucije vakcina te društvenog i ekonomskog
oporavka.
No, ipak, želim
naglasiti i važnost bilateralne suradnje i pomoći susjednih ili prijateljskih
država, koje su u mnogim regijama, pa i u onom iz kojeg ja dolazim, bili prvi
konkretni potezi pomoći i znakovi solidarnosti prije nego su multilateralne
institucije pronašle odgovor na kriznu situaciju poput pandemije COVID- 19. I
to je bilo nešto što je ulijevalo nadu i pokazalo važnost dobrih bilateralnih
odnosa i opravdalo ulaganje u kapacitete regionalne suradnje. Ovdje želim
pohvaliti neke od mnoštva regionalnih organizacija sa Zapadnog Balkana koje su
pomogle da se održi ekonomija i omogući olakšan protok ljudi i osnovnih roba
pod novim okolnostima. To su, prije svega, Centralnoevropska zona slobodne
trgovine i Regionalno vijeće za saradnju Jugoistočne Evrope.
Pandemija je
promijenila svijet i uticala i na ostvarenje održivih ciljeva razvoja. Oni,
sada, trebaju biti sagledani u jednom dodatnom svjetlu pod uticajem novih
okolnosti. Međutim, jedno od najvažnijih pitanja današnjice, koje je u vezi sa
ciljevima održivog razvoja kao potrebe globalnog društva jeste i pronalaženje
odgovora na potrebe planete.
Klimatske promjene i
globalno zatopljavanje koje je vidljivo ali i naučno dokazano radom
Međunarodnog panela za klimatske promjene predstavljaju ključno pitanje koje
ujedno i limitira tok održivog razvoja. Upozorenja iznesena u specijalnom
izvještaju 2018. godine i ponovljena u ovogodišnjem izvještaju upućuju da naše
aktivnosti na usporavanju globalnog zatopljavanja i borbe protiv klimatskih
promjena općenito ne daju rezultate kakve moramo postići do 2050. Klimatske
promjene već odavno nisu pitanje upozorenja naučne zajednice već krizna
situacija koja je već tu. Odgovor na klimatske promjene će nas koštati mnogo,
ali će koštati još i više ako nužnost ubrzanja aktivnosti na ublažavanju
klimatskih promjena ne shvatimo ozbiljno. To je obaveza koju smo preuzeli jer
je scenario opstanka ljudske populacije uz ograničenje rasta temperature
vrijednost koju moramo pod svaku cijenu braniti. Tu vrijednost mi nismo
odabrali, ona je odabrala nas.
Smatram da će taj
nužni odgovor dugoročno ipak najviše koštati nerazvijene zemlje i zemlje u
razvoju koje se oslanjaju, još, na energiju dobivenu iz fosilnih goriva. U
pravilu, ove skupine zemalja nemaju dovoljno kapaciteta niti sredstava da izvrše
brzu i pravičnu tranziciju na zelene izvore energije. To će se u srednjoročnom
period odraziti na njihove mogućnosti ostvarenja održivih ciljeva razvoja. Zbog
toga je izuzetno važna i finansijska podrška za realizaciju Zelene agende,
doprinosima od strane Komiteta strana učesnica Konferencije UN-a o klimatskim
promjenama ali i od strane regionalnih asocijacija poput Evropske unije, koja,
pored postojećih obaveza, po Pariškom sporazumu uspostavlja i dodatne standarde
koje prihvaćaju i zemlje poput Bosne i Hercegovine, u procesu stabilizacije i
pridruživanja s Evropskom unijom. U mojoj zemlji Bosni i Hercegovini imamo oko
40% zelenih kapaciteta za proizvodnju električne energije pa ipak, postupno
gašenje termoelektrana, a samim tim i većine rudnika, koje se od nas očekuje u
narednih 25-30 godina će izazvati manjak električne energije koji teško možemo
pravovremeno nadomjestiti zelenim energetskim kapacitetima, a ujedno očuvati
rijeke i ekološki biodiverzitet, u skladu s međunarodnim normama. To su stvarne
okolnosti i izazovi s kojima se suočavamo kao, vjerujem, i veliki broj drugih ovdje
prisutnih država. Bosna i Hercegovina ipak stoji iza svojih obećanja o
doprinosu smanjenju emisije stakleničkih gasova.
Gospodine
predsjedniče,
jedna od posljedica
usporavanja održivog razvoja s kojim se suočavamo je i odliv radno sposobnog
stanovništva u razvijene zemlje. Iz Bosne i Hercegovine je prema dostupnim
statistikama odselilo gotovo 10% stanovništva od zadnjeg popisa. I to uglavnom
radno sposobnog stanovništva. Mladih porodica sa djecom. Zato želim skrenuti pažnju
ovdje, da pored općepoznatog vala ekonomskih migranata sa srednjeg istoka
Azije, i sjeverne Afrike, sa kojim se i moja zemlja suočila pokušavajući svojim
ograničenim kapacitetima pružiti humanitarnu pomoć, hranu i smještaj, mi se
suočavamo i sa odlivom stanovništva koje će naše društvo dodatno opteretiti
socijalnim problemima. Naši ljudi odlaze za boljim poslovnim i životnim
prilikama, ali i tragajući za sigurnošću u uređenim društvima zasnovanim na aktivnoj
promociji i zaštiti vrijednosti ljudskih prava. Naši ljudi odlaze za
perspektivom života u okruženju gdje svojim znanjem i radom mogu sebi osigurati
život u izvjesnosti jednog racionalnog društvenog uređenja.
Upravo iz tog
razloga kao sljedeću veliku vrijednost potenciram zaštitu ljudskih prava. Onu
vrijednost koju smo odlučili uspostaviti već Univerzalnom deklaracijom
Ujedinjenih nacija o ljudskim pravima. U Evropi imamo i Evropsku konvenciju o
ljudskim pravima i osnovnim slobodama koja se provodi pod okriljem Vijeća
Evrope, a u Evropskoj uniji efektivno od 2009. godine i Povelju o osnovnim
pravima Evropske unije.
Međutim, u zadnje
vrijeme se čini da su i vrijednosti ljudskih prava poljuljane, da se selektivno
primjenjuju, te da se njima pristupa po dvostrukim standardima. Smatram takve tendencije
vrlo opasnim za očuvanje sistema zaštite ljudskih prava.
Jačanje etničkih
politika u mojoj zemlji, zasnovanih na isključivosti i etno-šovinističkim
tendencijama, uz porast vjerskih netrpeljivosti i urušavanje sekularizma u regiji
Zapadnog Balkana izaziva veliku zabrinutost. Građani Bosne i Hercegovine veoma
su osjetljivi na takve društvene poremećaje, s obzirom na rat koji su prošli od
1992. do 1995. godine, te posebno zbog genocida koji je izvršen u Srebrenici
kako je to presudom utvrdio Međunarodni sud pravde u Hagu, a što je potvrđeno i
u presudama Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY).
Želim ovdje, pred
Vama, naglasiti da dolazim iz države koja je važila za uspješan primjer
uspostave mira ali i održavanja mira i izgradnje institucija u kontekstu
mandata Ujedinjenih nacija. Ustav Bosne i Hercegovine je dio međunarodnog
mirovnog sporazuma poznatog kao Dejtonski mirovni sporazum. Sastavni dio našeg
Ustava su i Univerzalnom deklaracija o ljudskim pravima Ujedinjenih nacija i Evropska
konvencija o ljudskim pravima i osnovnim slobodama. Ipak, u zadnjih nekoliko
godina naše društvo je pod sve većim pritiskom nastojanja za degradacijom
osnovnih ljudskih, građanskih, prava i eliminiranjem pojedinca, građanina, kao
subjekta ljudskih prava. Kompleksno izgrađen sistem institucija Bosne i
Hercegovine zasnovan na Dejtonskom mirovnom sporazumu otežava postizanje
političkog konsenzusa koji bi moju zemlju pomjerio sa Dejtonskog mirovnog
sporazuma koji je zaustavio rat, ka funkcionalnoj državi sa perspektivom da
postane članica Evropske unije i NATO
saveza, ali na način da se prihvate sve one vrijednosti koje nalažu
demokratija, vladavina prava i zaštita ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Gospodine predsjedniče,
želim se osvrnuti na
taj veoma važni segment zaštite ljudskih prava, iz ugla zemlje iz koje dolazim,
kako bi na taj način prikazao selektivnost u primjeni međunarodnih akata koji
se tiču ljudskih prava. Vjerujem da svi dijelimo razmišljanja kako je zaštita
ljudskih prava u svim segmentima društva, jedan od neophodnih uslova za
stvaranje stabilnih demokratija, u kojima će vladati mir i prosperitet.
Međutim, ako ovo razmotrimo kroz politički sistem Bosne i Hercegovine, zemlje
iz koje dolazim, onda bih iskoristio priliku da sa svima vama podijelim
nekoliko značajnih elemenata, koji nažalost, potpadaju u onu drugu, negativnu
stranu ove priče.
U Bosni i
Hercegovini na snazi je Opći okvirni sporazum za mir, dogovoren u Daytonu, a
potpisan u Parizu 1995. godine. Njegov sastavni dio, kao Aneks 4 je i Ustav
Bosne i Hercegovine, koji u svojoj preambuli jasno i nedvosmisleno navodi da se
on, između ostalog, zasniva na Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima iz
1948. godine. Jasno je kako pristupanje Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim
pravima ne donosi direktnu zakonsku obavezu zemljama koje su joj pristupili,
ali se svakako radi o sistemu vrijednosti, koji,
između ostalog, ima za cilj stvaranje društva unutar samih zemalja, ali i šire,
koje se zasniva na jednakosti svakog ljudskog bića na planeti u njegovom
osnovnim ljudskim pravima.
Takav sistem
vrijednosti, koji u osnovu ima jednakost svih pojedinaca unutar nekog društva,
nažalost, ne postoji u Bosni Hercegovini. To dodatno argumentiram time da je
jedan od međunarodnih sudova, odnosno Evropski sud za ljudska prava iz
Strasbourga, u svojih pet presuda protiv Bosne i Hercegovine, utvrdio
postojanje sistemske diskriminacije ili sistemske nejednakosti građana moje
zemlje. Takva nejednakost ogleda se u više aspekata života, onih političkih jer
svi građani nemaju jednaka prava u izbornom sistemu, pa sve do onih da ti isti
građani nemaju jednaka prava i šanse u društvenom životu, kao što je pravo na
rad, jer je politički sistem u Bosni i Hercegovini takav da on preferira nečiju
etničku pripadnost i da na osnovu te etničke pripadnosti, građani moje zemlje
imaju veća ili manja prava u zavisnosti u kojem dijelu zemlje žive. Podsjetit
ću ovom prigodom kako diskriminacija na osnovu etničkog porijekla nekog čovjeka
predstavlja jedan od oblika rasne diskriminacije kako je to utvrđeno u tački 1.
Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije koju su
Ujedinjene nacije usvojili 1966. godine.
Da je ovo još
složenija priča, govori nam i taj podatak da nam se pokušava nametnuti, čak i
diplomatskim aktivnostima na međunarodnoj sceni, postojanje diskriminacije i
nejednakosti građana Bosne i Hercegovine, kroz isticanje etničke pripadnosti
dijela građana, tražeći veća prava za etničke zajednice koje susjedne zemlje
podržavaju, ali uvijek na štetu osnovnih ljudskih prava. To znači kako se
kolektivna prava, koja nisu dijelom međunarodnih pravnih akata, stavljaju iznad
ljudskih prava pojedinaca. Dozvolite da konstatiram kako je tako nešto
neprihvatljivo u ovom vremenu.
Pored toga, kroz
diplomatske aktivnosti raznih aktera traži se dodatna diskriminacija na
etničkoj osnovi, kako bi unutar tih etničkih zajednica stvorili ozračje za
proces samoopredjeljenja, sa konačnim ciljem disolucije ili raspada Bosne i
Hercegovine i pripajanje dijelova njenih teritorija susjednim zemljama. Ovo
potiče nejednakost u ljudskim pravima, potpuno devalvirajući i zanemarujući
odredbe Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima. Isti ti faktori, u
cijelosti negiraju presude Međunarodnog suda za prostor bivše Jugoslavije, koji
je u svojim presudama utvrdio počinjeni genocid, zločine protiv čovječnosti,
ratne zločine, etničko čišćenje ili čak postojanje udruženih zločinačkih poduhvata
u kojima je isto tako utvrđeno da su svi ovi najstrašniji zločini počinjeni na
osnovu različite etničke pripadnosti građana Bosne i Hercegovine, negirajući
jedno od osnovnih ljudskih prava iz Univerzalne deklaracije, a to je pravo na
život.
Bez ikakvih moralnih
dilema, dodjeljuju se priznanja i glorifikuju ratni zločinci, što smatram da je
u direktnoj suprotnosti sa još jednom vrijednošću Ujedinjenih nacija, a to je
eliminacija nekažnjivosti ratnih zločina. To je još jedno pitanje koje traži
veoma jasan odgovor – kako se odnositi prema faktorima koje negiraju sudove koje
su formirale Ujedinjene nacije i kako se odnositi prema njima u konkretnim
slučajevima negiranja presuda u kojima su presuđeni počinioci zločina genocida,
zločina protiv čovječnosti, ratnih zločina i etničkog čišćenja. Da li takvi
faktori, koje negiraju takve presude, skrivajući počinioce genocida i ratnih
zločina, mogu uopće biti dijelom međunarodnog pravnog poretka? To je pitanje
koje direktno zadire u osnove međunarodnog prava i same organizacije UN-a.
Istodobno se
zloupotrebljavaju načela univerzalne jurisdikcije u političke svrhe, mimo
propisanih procedura i sklopljenih međudržavnih sporazuma koji jasno
preciziraju modalitete progona
osumnjičenih za ratne zločine koji neizostavno moraju odgovarati, ali u čemu
primarnu odgovornost imaju zemlje čije državljanstvo imaju osumnjičeni za ratne
zločine. Ako se univerzalna jurisdikcija koristi na selektivan i politički
način, onda se time duboko ugrožavaju načela krivičnog prava i pravne
sigurnosti, a time i ljudska prava, te potkopava povjerenje u pravosudne
mehanizme.
S druge strane pojedine politike, kroz forsiranje
diskriminacije i nejednakosti građana Bosne i Hercegovine, želi izvršiti upad u
ustavno-pravni sistem moje zemlje, kako bi imali „Zlatni ključ“ ili „Zlatnu
dionicu“ upravljanja i donošenja svih odluka u mojoj zemlji, iako po svim
aktima međunarodnog prava, kao što je to Povelja Ujedinjenih nacija, oni to ne
bi smjeli činiti. Njihove tendencije na diplomatskom planu u kojima negiraju
osnovna ljudska prava pojedinaca, kako bi kroz neka imaginarna kolektivna prava
ostvarili veoma jasne ciljeve, prevazilaze dobrosusjedske odnose, jer se i u
tim aktivnostima i namjerama krije strateški cilj prisvajanja dijela teritorije
Bosne i Hercegovine.
Sve te tendencije
zasnovane su na vidnom zanemarivanju ljudskih prava, utvrđenih nizom
međunarodnih akata, kao što je Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima, iza
čega stoje njihovi politički jako opasni ciljevi, koji svakodnevno proizvode
destabilizaciju regije Zapadnog Balkana. Odnosno, kroz njihovo forsiranje
nejednakosti među građanima na osnovu etničke pripadnosti, što je, podsjetit ću
još jednom, jedan od oblika rasne diskriminacije, uz nastojanje stvaranja
etnički čistih teritorijalnih cjelina, takvi njihovi ciljevi političke prirode
su usmjereni i prema teritoriji Bosne i Hercegovine. Sve ovo sam vam naveo,
kako bih prikazao na stvarnim primjerima, da zanemarivanje ljudskih prava,
stvaranje ambijenta i atmosfere nejednakosti među građanima, pojedincima, može
imati političke ciljeve, koji vode ka destabilizaciji cijelih regija u svijetu,
kao što je, naprimjer, regija Zapadnog Balkana. Osim što je tako nešto u
potpunosti neprihvatljivo, to je ujedno veoma opasno.
Gospodine predsjedniče,
uvažene kolegice i
kolege!
Ovu situaciju u
mojoj zemlji spominjem u kontekstu značaja mehanizama Ujedinjenih nacija koje
su dvjema rezolucijama uspostavile instituciju visokog predstavnika Ujedinjenih
nacija u Bosni i Hercegovini koji se stara o provedbi Daytonskog mirovnog
sporazuma. Time su i sami Ujedinjene nacije dobile obavezu da štite međunarodni
poredak, kroz zaštitu akata međunarodnog prava, a jedan od njih je i
Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima. Zato smatram, kako je ovo pravo mjesto
da istaknem očekivanje da će novi visoki predstavnik međunarodne zajednice u
Bosni Hercegovini voditi računa o potrebi zaštite međunarodnih pravnih akata i
njihovih osnovnih vrijednosti, jer mu je to jedan od važnijih zadataka.
Odnosno, ako sama međunarodna zajednica u Bosni i Hercegovini želi odustati od
provođenja Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, onda se sa pravom
postavlja pitanje - da li je Univerzalna deklaracija uopće potrebna ako je
njezina provedba selektivna? Da li je uopće potrebno općenito pričati o zaštiti
ljudskih prava ukoliko na konkretnom slučaju Bosne i Hercegovine, gdje
Ujedinjene nacije još uvijek imaju izvršni mandat kroz Kancelariju visokog
predstavnika, ne pokažemo primjerom da smo spremni stati iza zajedničkih
vrijednosti kao što je zaštita ljudskih prava i jednakost svakog građanina u
odnosu na nekog drugog i različitog.
Uz sve razlike
političkih pogleda unutar Bosne i Hercegovine, pa i međunarodne zajednice
predstavljene kroz Vijeće za provedbu mira u Bosni i Hercegovini koje asistira
visokom predstavniku smatram da jedina vodilja daljeg političkog razvoja moje
zemlje kao zaloga očuvanja mira i njene budućnosti, mora biti poštivanje
vrijednosti ljudskih prava. Svi njezini ljudi, bez obzira na njihov identitet,
etnicitet, vjerska opredjeljenja ili odsustvo istih, moraju imati ista prava. U
suprotnom ćemo završiti s „orvelovskim društvom” u kojem se prihvata da su
neki, ipak, važniji od drugih, a to uvijek dovodi u opasnost stabilnost jednog
društva i podriva mir i sigurnost. Sa ovog mjesta pozivam institucije
Ujedinjenih nacija da istraju na vrijednostima zaštite ljudskih prava u svakom
segmentu svojih aktivnosti.
Gospodine
predsjedniče,
konačno želim
iskazati podršku nastojanjima generalnog sekretara koji uz pomoć svojih službi
i agencija UN-a u ovim teškim okolnostima pandemije uspijeva očuvati ulogu
Ujedinjenih nacija i Vama, predsjedavajući, na naporu da ove godine uživo imamo
prigodu razmijeniti mišljenja o aktualnim svjetskim problemima koji se
reflektuju i na naše društvene aktivnosti u državama iz kojih dolazimo.
Vjerujem da ćemo sljedeće
godine imati Generalnu debatu u boljim epidemiološkim okolnostima, za što je,
svakako, potrebno promovisati nužnost vakcinacije kao jedinog naučno dokazanog
načina da se izbjegnu fatalne posljedice za zdravlje ljudi, ali i teške
ekonomske posljedice po društvo.
Zahvaljujem