“Poštovane porodice šehida i poginulih boraca, članovi porodice Alagić, ratni vojni invalidi, saborci, dame i gospodo po redu i časti, da ne nabrajam da nekoga ne preskočim, da se poslije ne naljuti …

Kao prvo, hvala ljudima koji su izveli sve ovo, osmislili, radili, pomogli i okupili nas ovdje danas, ovim povodom. Važno je, možda nekome to ne izgleda tako, važno je da postoje ovakva mjesta. Važno je ne samo da bismo rekli hvala ljudima koji su se borili i izborili da ova zemlja bude slobodna. Važno je, prije svega, zbog ove djece koja su danas došla s roditeljima na ovaj plato. Zato, svaka vam čast za ovo! Svaka vam čast što vam nije bilo mrsko, što vam nije bilo teško, što ste moljakali, hodali, skupljali i na kraju napravili ovaj spomenik.

Druga stvar koja mi se čini važnom, a tiče se malo prošlosti – neka mi oproste oni, nije mi cilj zaista nikoga ni napadati, ni uvrijediti… Danas govorimo o generalu Alagiću, koji je nekako kao i ova Bosna naša. Njegovo djelo je bilo veliko i veličanstveno, ali budimo ljudi, pa priznajmo da mu je sudbina bila tragična. Svi to znamo, nema potrebe da bježimo od toga. Bit ćemo bolji ljudi ako to izgovorimo i priznamo. Svi znamo da mu je, u suštini, srce puklo zbog nepravde, izdaje one strane od koje nije to očekivao. I to treba reći.

Jer, pazite, i danas ima nekih drugih generala koji su se našli u poziciji u kojoj je bio i general Alagić. Misli li iko o Dudakoviću, misli li iko o tom čovjeku? Misli li iko o ljudima koji su nepravedno optuženi za Dobrovoljačku? Nemojte da čekamo da i njima srce pukne od tuge, pa da se okupimo i kažemo: ‘Bili su veliki ljudi!’

Nemojte to da radimo. Tačno, general Alagić je posebna priča. I dobro ste rekli, komandante, bez boraca on ne bi mogao ništa. Možeš biti pametan i veliki koliko god hoćeš, ali ako ti ljudi i narod ne vjeruju, nećeš ništa uspjeti uraditi. On je bio taj za kojim su ljudi išli i vjerovali mu. Što je isto tako veličina. Ima takvih ljudi još, živi su. Nemojte da ih zaboravljamo! Nemojte da nam se dešava da govorimo kako su veliki bili kada umru!

I još jedna stvar. Sve ovo što se radi nama koji smo otprilike prošli sve ove stvari koje su prošli ljudi na Ljutoj gredi i na platou Vlašića, po drugim dijelovima Bosne i Hercegovine, važno je. Što smo stariji, sve smo mekši prema ovim stvarima. Što smo stariji, ovakve manifestacije, ovakve prilike, izvlače nam i ono malo izdajničkih suza što je ostalo u nama. Ali je, također, važno zbog ove djece. Ovoj djeci koja dolaze poslije nas treba pričati, ne hvaliti se o tome ko smo i šta smo bili, treba pričati da nešto nauče iz borbe koja se vodila za ovu državu. Treba im usaditi tu ljubav, tako da i oni budu spremni braniti ovu zemlju ako, ne daj Bože, zatreba.

Osvrnut ću se na još jednu stvar. Ovdje je u nekoliko navrata pomenuta riječ jedinstvo i zajedništvo. Uredu, slažem se. Ali hajde da se dogovorimo oko čega je to jedinstvo i zajedništvo. Ako je to jedinstvo i zajedništvo oko ovoga ovdje, uredu. Ako je to jedinstvo i zajedništvo oko toga da nećemo izdavati svoje heroje i gurnuti ih pod zemlju, uredu, može. Ako je to jedinstvo i zajedništvo oko toga da možemo sami sebi reći: ‘Ni pedlja ove zemlje nikad niko neće odnijeti odavde, ni pedlja’, uredu. Ali ako to jedinstvo i zajedništvo treba da se formira oko lažnih kompromisa, oko laži, oko dodvoravanja nekim moćnim i većim od nas, ja vam, ljudi, neću u to jedinstvo. Ja u te stvari neću! Zato, kad govorimo o jedinstvu, dajte da definišemo oko čega se okupljamo. Ako se okupljamo oko onoga što je bilo bitno ‘92., može brate, to nije problem! Ali ako je nešto laž i licemjerje, ako su to truli kompromisi, nemojte na mene računati u tom jedinstvu. Ne mogu! Ja imam dovoljno godina da vam to mogu reći i da me baš briga šta će ko misliti o tome!

Dragi prijatelji, saborci, hvala vam na prilici da budem danas ovdje sa vama. Još jednom sve čestitke za ovo, sve čestitke i za ovo što ste uradili na Galici. A mi ćemo se, nadam se i ako Bog da, viđati još”.