Uporno slušamo optužbe na račun institucija i zvaničnika Republike Srpske da rade protiv Daytonskog sporazuma, da urušavaju zajedničke institucije na nivou BiH i druge slične besmislice.
Mi uporno ponavljamo da smo za poštovanje Ustava
BiH, teritorijalnog integriteta i posebno suvereniteta BiH i da sve to što bi
trebalo biti obilježje jedne normalne države ne narušavaju ni funkcioneri, ni
institucije RS, već da se to godinama urušavalo djelovanjem raznih visokih
predstavnika i stranih ambasada, kao i spregom bošnjačkih i stranih sudija u
Ustavnom sudu BiH. Ono što radi Christian Schmidt, koji nije prošao proceduru imenovanja u Vijeću
sigurnosti, je najbolja ilustracija i njihovih namjera, ali i posljedica do
kojih nas je to dovelo.
Povelja UN jasno zabranjuje da bilo ko upravlja
državom osim njenih nadležnih institucija i upravo zato Daytonski sporazum nije
ni dao pravo visokim predstavnicima da upravljaju BiH jer bi time bila
prekršena povelja i njen vrhovni pravni princip suverene jednakosti svih
država.
Član 78. Povelje UN-a zabranjuje
starateljstvo/protektorat nad bilo kojom državom članicom UN-a. Znači, tačno je
da na sceni imamo ugrožavanje Daytonskog sporazuma, ali nije tačno da se to
čini djelovanjem RS, već upravo
djelovanjem stranog faktora. Ako ovo
uzmemo u obzir, jasno je da je članstvo BiH u UN-u vrlo diskutabilno, kao i
njeno učešće u procesu evropskih integracija, jer ni jedno, ni drugo ne trpi
postojanje neizabranih pojedinaca koji nameću svoju volju demokratski izabranim
institucijama nastojeći da uzurpiraju njihova ovlaštenja.
Čujemo tvrdnje da je Daytonski sporazum napadnut
i ugrožen više nego ikada i s tim se slažemo jer vidimo da se u BiH uporno promoviše princip da neki stranac može da
radi sve ono što u svakoj normalnoj zemlji rade jedino i isključivo demokratski
izabrane domaće institucije. Tu leži odgovor zašto se BiH nalazi u permanentnoj
krizi. Uz brojne druge ranije primjere, u prilog toj tvrdnji može poslužiti i
ovo najnovije nastojanje nametanja izmjena Izbornog zakona od strane takvog
pojedinca.
Često imamo situaciju da upravo te zemlje i
njihovi ambasadori koji najviše kritikuju Republiku Srpsku, ruše domaće
dogovore. I tome smo u dva navrata svjedočili u posljednje vrijeme nakon što su
stranke koje na nivou BiH čine vlast postigle dogovor u na sastanku u
Laktašima, a potom i u Sarajevu. Dakle, ne ugrožavamo mi Daytonski sporazum,
već trpimo ugrožavanje od stranog faktora.
Ako su visoki predstavnici ti koji umjesto
domaćih institucija mijenjaju zakone i suspenduju entitetske ustave, onda BiH
treba izbaciti iz članstva u UN-u, ili ako smo članica UN-a onda visoke
predstavnike treba svesti na mjeru koju su dobili po međunarodnom pravu, a to
je da koordiniše napore domaćih strana, kao i da bude izabran po proceduri koju
predviđa međunarodni sporazum.
Takođe, ako je pojedinac taj koji umjesto
demokratski izabranih institucija mijenja zakone, onda BiH treba izbaciti i sa
evropskog puta i ne glumiti više da smo demokratsko društvo.
Često kažu i da su mjere koje preduzima RS
opasne. Mi duboko vjerujemo da su mjere koje poduzimaju visoki predstavnici i
pojedini ambasadori zapadnih zemalja, kao i Ustavni sud BiH, opasne, jer ruše
ustavni poredak zemlje na koji su sve strane dale svoju saglasnost, a ne bi je
dale da su znale da će se taj sporazum ovako brutalno, nedemokratski i nasilno
mijenjati u praksi.
Djeluje da se Christian
Schmidt takmiči sa
lošim naslijeđem Paddyja Ashdowna i nastoji da učini stvari i unutrašnje odnose
u BiH još lošijim i zatrovanijim nego što je to učinio navedeni gospodin. Djeluje da je Schmidt otišao i korak dalje jer je uz BiH,
diskreditovao i Evropsku uniju i njihovu odluku o otpočinjanju pregovora sa
BiH.
Tvrdnje da RS potkopavanjem zajedničkih
institucija potkopava i Daytonski sporazum su besmislica koja im služi kao paravan za obračun sa demokratskim
institucijama RS i njenim demokratski izabranim predstavnicima. Realnost je
sasvim drugačija od tih njihovih lažljivih tvrdnji, jer RS promoviše princip
ustavnosti što je najnormalnija stvar u svakoj demokratskoj i civilizovanoj
zemlji.
Odnos stranog faktora prema Ustavnom sudu BiH je
takođe licemjeran jer od domaćih institucija traže apsolutno poštovanje odluka
tog suda, ali ga sami ne poštuju. Jedan
od primjera je i to što Christian Schmidt i njegovi mentori ne poštuju obrazloženje
Ustavnog suda BiH o imenovanju visokih predstavnika jer je isti taj Ustavni sud
rekao: da bi neko bio visoki predstavnik, mora proći proceduru imenovanja i
relevantnom rezolucijom Vijeća sigurnosti.
Christian
Schmidt niti je
prošao tu proceduru imenovanja, niti djeluje u skladu sa ovlaštenjima i
mandatom koji su visoki predstavnici dobili Aneksom 10 Daytonskog sporazuma,
već upravo mimo svega toga nastoji da djeluje kao zakonodavac, tužilac i sudija
i tako ruši Daytonski sporazum i BiH, i tim potvrđuje da zemlja nema nikakav
suverenitet već je najobičnij poligon za eksperimentisanje pojedinih stranih
aktera.
Rušenje Daytonskog sporazuma je rušenje BiH, to
je tačno, kao što je tačno i to da je rušenje pravne države rušenje BiH, samo
nije tačno da to radi RS, ali je tačno da to uporno, drsko i brutalno rade
pojedini strani akteri.
Naravno, mogli bismo se s pravom zapitati zašto
EU toleriše to da jedan neizabrani strani pojedinac supstituiše demokratske
domaće institucije ili da taj pojedinac npr. mijenja Krivični zakon i propisuje
da ako se ne poštuju njegove nedemokratske odluke onda domaći demokratski
izabrani predstavnici idu u zatvor. Šta je u tome kompatibilno sa EU, ili sa
demokratijom ili sa pravnom državom? Ništa. Ako je ništa, onda se možemo zapitati
da li je i naše kretanje ka EU istinito ili je u pitanju jos jedna manipulacija.
Ako je dozvoljeno da se Christian Schmidt ubacuje u taj proces, onda jeste manipulacija,
jer EU zahtijeva puni demokratski kapacitet institucija koje se kreću putem ka
članstvu.
Čujem bošnjačke političare koji se hvale i sebi
pripisuju zasluge za početak pregovora sa EU.
Ako si malo priseban na političkoj sceni, a
pogotovo realan, onda bi znao i da to ne bi bilo moguće bez predstavnika iz RS
i njihove uloge u ispunjenju određenih obaveza. Uostalom, to je nedavno izjavio
i evropski komesar za proširenje rekavši jasno da reforme ne bi bile usvojene
bez RS i njenih aktera. Znači, od strane zapada često pominjani Milorad Dodik i
RS su konstruktivan partner osim onda ako se ruši Daytonski sporazum, jer se
tom rabotom bave drugi, licemjerno nastojeći da one koji brane Daytonski sporazum
optuže za njegovo rušenje. I još jednom jasno da ponovim.
Ti zakoni ne bi bili usvojeni bez predstavnika iz
Republike Srpske, znači, mi ništa ne opstruišemo. Milorad Dodik i RS su
konstruktivan partner osim u situacijama kad se ruši DPA i tome će nastaviti da
se protive uprkos politički motivisanim sudskim procesima.
Secesionistička
retorika
Ona je iznuđena, političkim apetitima bošnjačkih
političara koji uporno zloupotrebljavaju zajedničke institucije i
nedemokratskim intervencionizmom stranog faktora (Ustavni sud koji kreira nova ustavna
rješenja umjesto da štiti Ustav, visokih predstavnika koji mijenjaju zakone,
entitetske ustave i sl. mimo mandata koji su dobili Daytonskim sporazumom
itd)
Sankcije
One su dokaz da oni koji ih uvode uopće nemaju
nikakvu viziju kako se problemi mogu prevazići. Oni ne žele ni da se EU procesi
odvijaju na evropski način po utvrđenim pravilima. Christian
Schmidt i njegovi
upravnici su u strahu da bi EU mogla biti uspješna.
Navodi se ponekad primjer da je npr Njemačka
suspendovala 3 projekta u RS. U čemu je poenta, ako su se odmah javile dvije EU
zemlje koje su spremne da ih preuzmu i realizuju? Šta je, ustvari, ovdje cilj?
Da bez pogovora prihvatimo da neki stranac pojedinac može da bude iznad
demokratski izabranih institucija i da prihvatimo da Ustavni sud treba da
kreira umjesto da štiti ustav svoje zemlje?
Kažu često i kako su u RS skeptični prema EU ili
kako blokiraju kretanje ka EU.
To je najobičnija glupost. RS zagovara ustavnost
BiH, a i vrlo je zainteresovana za evropski put jer on podrazumijeva da ćemo se
riješiti balasta koji predstavljaju OHR i strane sudije.
Osim toga, to će značiti i uspješniju borbu sa
islamskim radikalizmom i ekstremizmom koji opterećuje BiH.
Vjerujemo da većina građana i dalje želi EU put,
uprkos lošim vijestima koje dolaze iz EU zbog opterećene ekonomske situacije i
povećanih troškova života.
Međutim, niko ne želi žrtvovati RS zbog kretanja
ka EU. Imamo različite stavove unutar BiH po brojnim važnim pitanjima kao što
su uloga međunarodnog faktora, kao što su OHR, strane sudije, NATO put i sl.,
ali oko EU postoji saglasnost.
Presuda Evropskog suda
za ljudska prava protiv BiH – apelacija Slaven Kovačević
Presuda je donesena na osnovu Protokola 12
Konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda koju je BiH kao jedna od
prvih članica Vijeća Evrope potpisala 2002. godine, a ratificirala 2003.
godine.
Prva presuda koju je Evropski sud za ljudska
prava donio na osnovu Protokola 12 bila je presuda u predmetu „Sejdić i Finci“.
Činjenica je da je tek 20 od 46 zemalja članica
SE ratificiralo pomenuti protokol i samo 10 od 27 članica Evropske unije, tako
da ni ova posljednja presuda, kao ni prethodne donesene na osnovu tog
protokola, ne trebaju biti uslov na europskom putu BiH.
U praksi znači da neki Sejdić, Finci ili
Kovačević, ako bi bili državljani Francuske, Njemačke, Danske, Belgije,
Švedske, Italije, Irske, Austrije ili npr. Poljske, Latvije ili Litvanije, ne
bi mogli uopće podnijeti tužbu na osnovu Protokola 12 pa je apsurdno i
licemjerno da lekcije o ljudskim pravima drže predstavnici zemalja koje nisu ni
ratificirale Protokol 12.
Elektronsko glasanje
U skoro svim državama u Evropi izbori se
posljednjih deset godina održavaju na tradicionalni način “papir i olovka”.
Npr. u Njemačkoj je Ustavni sud proglasio
neustavnim i zabranio upotrebu elektronskih uređaja za glasanje. Djelimičan
izuzetak su Belgija i Francuska, te Estonija.
U četiri evropske države provodio se pilot-projekat
elektronskog glasanja, koji nije nastavljen (u Irskoj, Italiji, Norveškoj i
Ujedinjenom Kraljevstvu).
U dva slučaja došlo je do potpunog prekida u
primjeni elektronskog glasanja (u Nizozemskoj i Njemačkoj).
Trenutno se u samo dvije države primjenjuje elektronsko glasanje, u Belgiji i Francuskoj,
ali ne u cijeloj državi jer se u Francuskoj koristi samo u nekoliko gradova,
dok se u Belgiji primjenjuje u jednom dijelu države -u Flandriji i regiji
glavnog grada Bruxellesa, a u Valoniji samo u nekim općinama.
Islamski terorizam u
BiH
Iako su evropski službenici zaduženi za bezbjednost
upozoravali da postoji “ogroman rizik od terorističkih napada u EU” tokom
božićnih praznika[i],
a direktor FBI-ja Christopher Wray upozorava Amerikance da se terorističke
prijetnje u SAD-u na određeni način približavaju “historijskom nivou”, u BiH se
odvija drugačija retorika.
Krajem novembra, ministar odbrane Zukan Helez je
očito namjerno lansirao lažnu priču o postojanju, navodno, ruskih paravojnih
kampova za obuku na prostoru Republike Srpske[ii].
Uradio je to iz dva razloga, prvo da
privuče međunarodnu pažnju pričom o Rusima i Republici Srpskoj, a posebno da bi
istu tu međunarodnu pažnju sklonio sa teme koju su posljednjih mjeseci ponovo
problematizovale pojedine strane obavještajne službe i strani instituti koji se
bave sigurnosnim pitanjima.
Iako su ovu informaciju odmah demantovale NATO
snage u BiH, kao i EUFOR, Helez je ipak nakratko uspio da odvuče pažnju od
jednog realnijeg i ozbiljnijeg problema, a to je kontinuirana prijetnja koju
širom Evrope ali i SAD-a predstavljaju balkanski islamski ekstremisti, pri čemu
značajnu ulogu imaju oni koji su vezani za BiH.
Nakon raspada Islamske države 2017 godine,
relativno mala pažnja je posvećivana balkanskom islamističkom pokretu, uprkos
činjenici da su u jednom periodu Bosna i Kosovo označeni kao prostori koji su osiguravali
veći broj dobrovoljaca ISIS-a po glavi stanovnika u odnosu na bilo koji drugi
dio Evrope. [iii]
Balkan je, takođe, u mnogo čemu služio kao
logističko čvorište za aktivnosti ISIS-a
u Evropi. Treba se prisjetiti da
je Studija o finansiranju terorizma iz 2015. godine utvrdila da su pripadnici
ISIS-a dali instrukciju da donacije treba usmjeravati kroz BiH ili Tursku, pri
čemu se BiH smatrala sigurnijom opcijom.[iv]
Takođe, nekoliko islamskih vjerskih službenika iz
BiH igralo je vodeću ulogu u regrutovanju lokalnih muslimanskih dobrovoljaca za
Islamsku državu. Nusret Imamović, lider vehabijske zajednice u Gornjoj Maoči,
označen je od strane američkog State Departmenta kao jedan od 10 globalnih
terorista 2014. godine.[v]
S druge strane, Bilal Bosnić, također ekstremista
iz BiH, označen je u talijanskim medijima kao “ISIS lovac na glave u Evropi”[vi].
Kolaps Islamske države, nažalost, nije značio i raspad balkanskog islamskog
ekstremističkog pokreta jer npr. posebno BiH ima i sopstveni islamski pokret,
odgojen na domaćem terenu, koji je uveliko rezultat života i djelovanja
prethodnih lidera, čak i Alije Izetbegovića koji je devedesetih godina prošlog
vijeka svesrdno pozdravio dolazak u BiH hiljada islamskih ekstremista iz sjeverne
Afrike, s Bliskog istoka i južne Azije, kao što je svesrdno dočekao i dotok
milijardi dolara od muslimanskih donatorskih zemalja i islamskih “misionarskih
organizacija” s namjerom širenja ekstremnih formi radikalizma.
Postoji jedan zavjet ćutanja kada je u pitanju
međunarodna zajednica. Ovo su teme koje nisu nimalo popularne i oni su ti koji
u suštini nisu dozvolili da se razvije diskusija o tome, u svrhu liječenja, a
ne prozivanja nekoga.
Mi smo danas u situaciji u kojoj smo na početku
jednog procesa koji bi trebao biti pozdravljen od političkih aktera u BiH, a to
je stvar koja se odnosi na početak pregovora sa EU.
Naravno da tamnu mrlju na to predstavlja pokušaj Christiana
Schmidta da on bude
taj koji umjesto domaćih aktera mijenja zakon.
Naravno da je mrlju na to bacio i pravosudni
proces koji se dešava čisto politički, koji opet podrazumijeva ponovo
intervenciju Christiana Schmidta, čovjeka koji nije izabran na poziciju visokog
predstavnika, a na silu želi da je obavlja.
To je rezultiralo promjenom Krivičnog zakona po
kojem neko treba, bilo ko od nas, ako se ne slaže da stranac treba da nameće
nešto, treba da ide na sud i u zatvor.
Vezano za ono sto je prethodnih dana urađeno sa Izbornim
zakonom, ne želim da polemišem sa suštinom.
Mnogo onoga sto je predviđeno izmjenom Izbornog
zakona predviđeno je i nekim našim aktivnostima i idejama o kojima smo ranije
govorili.
Sa 70 odsto, a neću reći da se slažem sa svim jer
tamo prepoznajem i vrlo loše namjere o kojima je govorio i predsjednik Vlade,
ali ako pogledamo tehničku stranu onda bi čovjek mogao reći da nema ništa
protiv da se unaprijede određeni procesi.
Međutim, ovdje je stvar principa. Ko je taj ko
donosi, ko je taj koji mijenja zakone i ko je taj ko se kreće ka Evropskoj
uniji.
Sigurna sam da ovo što je uradio Christian
Schmidt bilo sa
namjerom da pokaže da su iznad Evropske unije, a ne samo iznad BiH koju
diskredituju godinama i igraju se kao sa zvečkom.
Oni su ovdje odlučili da zadaju udarac i
Evropskoj uniji i da im nakon njihove odluke da počnu pregovore sa BiH pokažu
ko je gazda.
Mora da se zna da onaj ko unaprijed, prije
sastanka domaćih lidera, kaže šta može, a šta ne, da taj misli da je gazda.
Mora da se zna i da onaj ko nakon sastanka kaže
šta se može, a šta ne, također misli da je gazda.
Gazda je i onaj ko misli da može da promijeni
zakon, a da svi vi sjedite tu bezveze, zato što su građani odlučili da izađu i
nekoga biraju, a isto tako i vaše kolege u Parlamentu BiH.
Mislim da su to stvari koje su nedopustive.
Zaista očekujem da će i Narodna skupština imati
produktivnu raspravu i da umjesto otvaranja političkih rovova svako treba da se
zamisli šta je budućnost Republike Srpske ako se od nas očekuje da prihvatamo
ovakve stvari.
Kakva bi to bila budućnost i šta onda nudimo
građanima?
Od kolega u Federaciji BiH smo čuli kako će
glasovi konačno biti ono što su rekli birači, a ne brojači.
Znate li koliko je to obezvređivanje cjelokupnog
izbornog procesa do sada, zato što je neko nezadovoljan izbornim rezultatima.
Nipošto ne bih rekla da je izborni proces lišen u
potpunosti određenih manjkavosti i sigurno je da ima devijacija koje se trebaju
otklanjati.
Toliko je izvještaja međunarodnih organizacija
koji su govorili i pisali da su izbori slobodni, fer, demokratski, urađeni po
procedurama i međunarodnim standardima.
Ovdje se nastoji naći izgovor za ono sto radi
pojedinac Christian Schmidt.
Mislim da sve institucije u BiH, a ne samo one u
Republici Srpskoj, trebaju konačno početi da se ponašaju kao institucije.
Kada to kažem, mislim da ove druge, a ne na naše
koje se već ponašaju kao institucije i pridržavaju se međunarodnog sporazuma.
Znamo šta tamo piše, a šta ne i znamo na šta
imamo pravo, a na šta ne.
Prema tome, očekujem da NSRS ne posmatra ovu temu
kao iznuđeno pitanje ili nečiji hir, jer nije ni jedno, ni drugo.
Pitam se šta dalje, ako je normalno da vam neko
nametne ovakav zakon, šta se onda dešava sa sljedećim stvarima.
Hvala lijepo.
[iv] See Magnus Normark and Magnus Ranstorp, Understanding Terrorist Finance: Modus Operandi and National
CTF-regimes (Stockholm: Swedish Defense University, 18 December 2015), 19.