Poštovane ekscelencije, uvaženi gosti,
članovi parlamenata, poštovani organizatori Konferencije!
Srdačno vas pozdravljam u ime Predsjedništva Bosne i Hercegovine i lično
ime, a gostima iz inostranstva želim dobrodošlicu u Bosnu i Hercegovinu i
Sarajevo.
Raduje me što imam priliku otvoriti današnju Međunarodnu konferenciju
„Članovi parlamenata i vjerski lideri za mir i suživot“, a kako bismo
razgovarali o temi mira i života (radije biram ovu riječ i termin nego riječ
suživot) ovdje u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine, pogotovo što
mislim da o toj temi, bez obzira kako na to ko gledao, mi u Bosni i Hercegovini
imamo što i reći.
Pitanje života i mira ili života u miru, aktuelno i danas, glavno je
pitanje koje se pred nas kao društvo postavljalo nakon potpisivanja Daytonskog
sporazuma u novembru 1995. godine.
S obzirom da je to ujedno bio mirovni sporazum, upravo je od stanja mira
ovisilo održavanje čitave ustavne i društvene strukture unutar Bosne i
Hercegovine, koja je ustanovljena kroz teške kompromise.
Mir je dakle bio u središtu onoga što je nakon agresije i krvavog rata bio
naš opći, odnosno zajednički interes. Brojni sigurnosni i drugi izazovi, pa i
tenzije u ovom postdejtonskom periodu historije Bosne i Hercegovine, nisu mogli
nadjačati osnovnu građansku potrebu za mirom i stabilnošću.
Ta osnovna građanska potreba za mirom odnijela je svojevrsnu pobjedu u
bosanskohercegovačkom društvu i omogućila, barem djelimičnu, društvenu
integraciju, ne samo u institucionalnom, nego i u privrednom, kulturnom i
sportskom smislu.
Iako je Bosna i Hercegovina ostala administrativno podijeljena na entitete,
kantone i distrikt, kretanje ljudi, robe i kapitala se nije moglo zaustaviti,
kao što se nisu mogli zaustaviti niti brojni drugi susreti u različitim
društvenim disciplinama. Mir je svaki dan dobivao smisao i bilo je sve jasnije
da je on najveća vrijednost jednog političkog sporazuma kojim, budimo pošteni,
niko nije bio zadovoljan.
Mir, naravno, možemo zahvaliti sebi kao građanima, a možemo i zahvaliti
prijateljima iz međunarodne zajednice koji su, ruku na srce, dali solidan
doprinos u njegovom održavanju.
Sve to, u skoro tri decenije postdejtonske historije, stvorilo je
preduslove za jedno stabilno stanje života u miru u Bosni i Hercegovini, za
kojeg sam uvjeren da se može pretvoriti u trajni mir ukoliko se Bosnu i
Hercegovinu ne bude ugrožavalo izvana, kao što je to do sada bio slučaj.
Perspektiva trajnog mira u Bosni i Hercegovini ovisi isključivo od toga, jer
nemiri i sukobi u Bosni i Hercegovini nisu se rađali sami od sebe, nego su
uvijek i u pravilu inicirani i donošeni sa strane.
Stanje života u miru u Bosni i Hercegovini najvidljivije je upravo ovdje, u
glavnom gradu Bosne i Hercegovine, u Sarajevu. Iako još nije zaliječilo sve
rane, a pitanje je da li je to uopće i moguće, činjenica je da se Sarajevo može
smatrati jednim od najslobodnijih i najliberalnijih gradova, ne samo u Bosni i
Hercegovini, nego i na čitavom Zapadnom Balkanu.
Po svom karakteru i prirodi Sarajevo je oduvijek takvo i bilo! U Sarajevu
se smatra sasvim normalnim, gotovo prirodnim, da u njemu žive, rade, sarađuju,
druže se, pa i više od toga, ljudi iz cijele Bosne i Hercegovine, ljudi svih
etničkih i vjerskih identiteta. To je jednostavno naš način života i mi u tome
vidimo normalnost, a ne neku spektakularnu činjenicu i nešto novo.
Ma koliko se neki politički akteri trudili da istaknu postojanje administrativnih
linija, praktičan život svjedoči tome da se ljudi oslanjaju jedni na druge u
svakodnevnim aktivnostima. To na najbolji način govori u prilog jednom, ipak,
ugodnom i mirnom životu. Tome su, ako ništa drugo, dokaz hiljade ljudi, iz
cijele Bosne i Hercegovine, koji svaki dan dolaze na posao u Sarajevo, te rade
u miru i slozi sa svojim kolegama, kao što su tome dokaz i mnogi ljudi koji iz
Sarajeva idu u druge dijelove Bosne i Hercegovine.
Sliku života i perspektivu trajnog mira naročito mogu ojačati vjerske
zajednice i njihovi lideri. Govorim ovo iz razloga koji nam je svima dobro
poznat, htjeli to neki ili ne, uloga vjerskih zajednica i vjerskih lidera u
našoj zemlji je ipak uloga duhovnih, ali i generalno moralnih autoriteta kod
dobrog dijela Bosanaca i Hercegovaca. Time je ta uloga važnija, ali je i
odgovornost veća!
Želio bih da smo nešto češće u prilici čuti vjerske službenike da o miru,
životu u miru i saradnji, govore kao što je odgovarajući na optužbe, a u vezi
sa gostovanjem Sarajevskog ratnog teatra u Banjoj Luci, govorio glumac
Aleksandar Stojković.
Završit ću svoje obraćanje njegovim riječima jer su to za mene, a da ne
budem pretenciozan i proglasim ih važnim za svakoga, jedne od najvažnijih misli
koje su izrečene nakon rata u Bosni i Hercegovini.
Citiram:
„Da li vi smatrate da bih ja, Aleksandar Stojković, borac vojske Republike
Srpske i ratni vojni invalid, trebao da imam zabranu da učestvujem na bilo
kojem festivalu u Federaciji Bosne i Hercegovine zato što sam bio pripadnik
vojske Republike Srpske, pogubio najbolje drugove i izgubio rodni kraj, izgubio
najljepšu mladost ... da ja trebam nekom da se pravdam zato što smo mi pozvali
naše kolege da dođu da igraju ovdje predstavu, 30 godina nakon rata. Dvije
vlade, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine i Vlada Republike Srpske, sastančile
su neki dan zajedno, je li njih to neko pitao? Možda ima neki Zlatni ljiljan
tu, možda ima neki koji je mene ranio 1992. godine, pa šta? Je li treba da
živim u tom svijetu? Je li treba da mom Marku kažem: 'Nemoj slučajno da pređeš
u Sanski Most, je li treba to da radim?'“, kraj citata.
Hvala vam za pažnju. Želim
svima uspješan rad i održavanje Konferencije.