Nadam se da ću biti u mogućnosti da dodatno osvijetlim važna pitanja s kojima se suočava Zapadni Balkan, kako u kontekstu zajedničke evropske perspektive regije, tako i u kontekstu međusobnih odnosa naših zemalja, uključivši i neka otvorena pitanja koja dodatno opterećuju sveukupnu političku, ekonomsku i sigurnosnu situaciju na Zapadnom Balkanu.

Kao što je svima poznato, posljednjih osamnaest mjeseci svijet se suočava sa ogromnim geopolitičkim promjenama i izazovima. Ni zemlje Zapadnog Balkana, naravno, nisu imune na ove izazove niti na krize u Evropi koje su oni proizveli.

Pored toga, zemlje naše regije se bore sa vlastitim dugotrajnim problemima. Razloge za ovo možemo tražiti u geopolitičkom položaju Zapadnog Balkana, kao i njegovoj etničkoj, vjerskoj, političkoj i kulturnoj složenosti.

S pravom bi se moglo reći da demokratski kapaciteti koji se razvijaju u ovim zemljama još nisu dovoljni za prevazilaženje raznolikih problema koji se manifestuju unutar samih zemalja i u našim međusobnim odnosima.

Ni velika uključenost međunarodnog faktora nije bila od pomoći, a čini se da su međunarodne intervencije često više komplikovale nego što su ublažavale naše nagomilane probleme, neprijateljstva i nerazumijevanja.

S jedne strane, dobro je to što sve naše zemlje dijele iste težnje kad je u pitanju evropska integracija i cilj punopravnog članstva u Evropskoj uniji.

S druge strane, međutim, loše je to što pojedine zemlje Evropske unije slabo razumiju našu, gore pomenutu, regionalnu složenost. Nedostatak tog razumijevanja u dosta slučajeva znači da se Evropska unija postavlja neadekvatno i često koristi dvostruka mjerila u načinu na koji se nosi s pomenutom složenošću. Neke zemlje Evropske unije u našim zemljama promovišu političku i ustavnu praksu koju nikad ne bi prihvatili u vlastitim zemljama.

Još jedan problem s kojim se nosimo na Zapadnom Balkanu ogleda se u tome da se naša evropska perspektiva posljednjih dvadeset godina nalazi u nekom stanju neizvjesnosti. Tokom posljednje dvije decenije, neke zemlje regije su postale države kandidati za članstvo u EU, ali još nemaju jasnog vremenskog okvira o tome kada bi mogle postati članice. Posljedično, u cijeloj regiji gubi se vjera u mogućnost da će ijedna zemlja regije ikad postati članica.

Zato ne iznenađuje da sad čujemo dosta onih koji upozoravaju da se „evropska perspektiva“ nikad neće ostvariti u punopravnom članstvu, i to ne samo zbog naših vlastitih nevolja, nego i zbog činjenice što se Evropska unija ponaša kao da će te nevolje na neki čudnovat način nestati same od sebe.

S druge strane, čujemo i one koji tvrde da se neodlučan stav Evropske unije o prihvatanju zemalja Zapadnog Balkana kao punopravnih članica mijenja usljed novih geopolitičkih okolnosti nastalih posljednjih osamnaest mjeseci i da će proces pristupanja zemalja Zapadnog Balkana sad biti ubrzan.

Kako će Evropska unija na kraju razriješiti ovu dilemu zavisit će dobrim dijelom od njene odluke da li da posmatra Zapadni Balkan kao novu vrijednost za Uniju ili samo kao njen budući teret.

Kakav god da bude ishod, želim da iskoristim ovu priliku da zahvalim Poljskoj, njenom predsjedniku i vladi, na podršci u toku procedure u kojoj je Evropska unija Bosni i Hercegovini dala status kandidata u decembru prošle godine.

Razumijemo i da su nedavne odluke o davanju kandidatskog statusa pojedinim zemljama proizašle iz nove geopolitičke situacije i da nisu utemeljene na nekim stvarnim postignućima novih zemalja kandidata, koje Evropska unija, naravno, detaljno prati.

Što se tiče same Bosne i Hercegovine, nakon što smo dobili status kandidata, nastavili smo da radimo na ispunjavanju obaveza iz paketa četrnaest prioriteta koje je Bruxelles postavio pred našu zemlju. Neki službenici EU daju naznake da bi početak procesa pristupanja mogao biti određen za kraj ove ili početak naredne godine. Ali znamo i da neki u Bruxellesu ne dijele takvo mišljenje.

Nažalost, zemlje naše regije su već okusile brojne takve protivrječnosti i Bosna i Hercegovina nije izuzetak. Dobar takav primjer je svakako i Sjeverna Makedonija, koja se suočava sa različitim bilateralnim i multilateralnim preprekama u iščekivanju početka pregovora sa Evropskom unijom.

Podsjetila bih vas i da je jedan od zahtjeva, koje nam je postavila Evropska unija, i regionalna saradnja. Zato su u regiji i dogovoreni različiti bilateralni i multilateralni aranžmani koji se bave gotovo svim pitanjima ‒ od trgovine do političke i ekonomske saradnje. Većinu njih su pokrenuli međunarodni akteri i podrazumijevaju i njihovo učešće, koordinaciju i nadzor.

Može se reći da su takve inicijative dale dobre rezultate, pošto su pomogle u povećanju trgovinskog obima u regiji i postepenom uspostavljanju jedinstvenog tržišta Zapadnog Balkana.

Ove inicijative su, takođe, dovele do raznih oblika policijske i sigurnosne saradnje i podsticale su veću slobodu kretanja. Na primjer, priznavanje diploma i profesionalnih kvalifikacija je ljudima širom regije značajno povećalo slobodu kretanja i zapošljavanja.

Ova saradnja je očigledna. Međutim, očigledno je i da na Zapadnom Balkanu i dalje postoje mnoga otvorena pitanja i ozbiljni problemi koji imaju svoje specifične historijske i političke dimenzije.

Imajući na umu situaciju u Bosni i Hercegovini, gdje su određeni strani centri moći praktično uzurpirali njen demokratski institucionalni kapacitet i suverenitet, ili nedavne slučajeve nasilja i neprijateljstva prištinskog režima protiv srpskog stanovništva u sjevernom dijelu Kosova i Metohije, slobodno mogu da kažem da su ovake međunarodno podstaknute političke inicijative ili sredstva nepošteni, neodgovarajući i promovišu dvostruka mjerila.

Ovo sve više stvara osjećaj da još od ratova u bivšoj Jugoslaviji međunarodni akteri ne samo da nisu uspjeli da nađu odgovarajuće modalitete za rješenje problema regije, nego su prilično često te probleme pogoršavali.

Naprimjer, Bosna i Hercegovina je prihvaćena kao zemlja kandidat za članstvo u Evropskoj uniji, a istovremeno je njen suverenitet značajno umanjen zbog nastavka rada Ureda visokog predstavnika, kao i stranih sudija u Ustavnom sudu - dvadeset osam godina nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma.

Dozvolite mi da vam ovu apsurdnu situaciju smjestim u historijski i poredbeni kontekst. Međunarodni nadzor nad Njemačkom i Japanom je završen i vraćen im je suverenitet deset godina nakon završetka Drugog svjetskog rata. Međunarodni nadzor nad Irakom je završen i vraćen mu je suverenitet dvije godine nakon invazije na ovu zemlju, uprkos činjenici da je u tom trenutku u Iraku buktao građanski rat.

A u Bosni i Hercegovini, gotovo tri decenije nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, strani birokrata kojeg su našoj zemlji nametnuli stranci - o čijem izboru građani Bosne i Hercegovine nisu imali priliku da odlučuju - još uvijek tvrdi da ima pravo da proizvoljno nameće zakone i smjenjuje demokratski izabrane nosioce vlasti.

Ovakav neokolonijalni aranžman je sramotan za vrijednosti i ideale Evrope dvadeset prvog vijeka i sramotan za zemlju koja je dobila status kandidata za članstvo u EU.

I zaista, ove proizvoljne i zlonamjerne ustavne i političke intervencije raznih visokih predstavnika toliko su se često pokazale štetnim i kontraproduktivnim za političke procese u našoj zemlji da i sami bivši visoki predstavnici sad kažu da je OHR dio problema u Bosni i Hercegovini i da nije dio rješenja.

Niko od nas ne bi trebalo da gaji iluzije po ovom pitanju. Prava, istinska i organska demokratizacija i napredak u Bosni i Hercegovini su nemogući sve dok postoji anahrona institucija takozvanog „Ureda visokog predstavnika“.

Što se prije OHR zatvori, to prije će i Bosna i Hercegovina početi da prerasta u stabilnu, multietničku i demokratsku državu i brže ćemo početi da ispunjavamo zahtjeve za pristupanje EU.

Poslijeratna Bosna i Hercegovina je iskusila i ozbiljne sigurnosne probleme kao rezultat islamističke radikalizacije koja se dogodila nekim dijelovima njenog stanovništva. Brojne ćelije Al-Kaide i ISIS-a osnovane su u Bosni i Hercegovini tokom i nakon rata, a kako svjedoče različiti teroristički napadi sa bosanskim vezama koji su izvedeni širom Evrope u proteklih dvadeset pet godina - od bombaških napada na vozove u Madridu 2004. do terorističkog napada u Beču od prije samo nekoliko godina ‒ i regiji i Evropi u cjelini još prijeti ovaj opasan problem.

Željela bih da zaključim optimistično. Kao što sam obrazložila, Zapadni Balkan je osjetljivo i krhko područje, bremenito različitim izazovima i problemima. Ali istina je i da je veći dio Zapadne Evrope bio takav i prije sedamdeset i pet godina.

U slučaju Zapadne Evrope, međutim, prosvijećene, mudre i pažljive mjere su pomogle da se historijski neprijatelji pretvore u postojane i saradnički nastrojene saveznike. Vjerujem da do iste transformacije može doći i na Zapadnom Balkanu ako međunarodne mjere prema regiji budu sadržale isti stepen prosvijećenosti, mudrosti i osjetljivosti koji su utemeljitelji Evropske zajednice i najveći dio međunarodnog poretka poslije Drugog svjetskog rata pokazali tih godina.

Izazov u ovom trenutku je da međunarodne i mjere koje Evropska unija sprovodi prema regiji budu realističnije i da uzmu u obzir historijske složenosti koje pokušavamo da prevaziđemo.

Još jednom vam hvala na pažnji i vremenu.