Lijep je osjećaj biti u prelijepoj državi Kazahstan. Ali je, također, lijepo i korisno biti u prilici da s drugim učesnicima razmijenimo mišljenja i gledišta o ključnim pitanjima savremenog svijeta.

Posljednjih nekoliko decenija, posebno nakon završetka Hladnog rata, živimo u globalizovanom svijetu u kome je multilateralizam jedan od prerogativa u međunarodnim odnosima i zbivanjima, ne samo radi saradnje, nego i radi prevazilaženja različitih izazova i prijetnji.

U ovom novom okviru svi učesnici međunarodnih odnosa, bilo da su to države ili drugi subjekti, snažno su upućeni jedni na druge i izrazito međuzavisni. A tako nešto zasigurno nikad nije postojalo u dosadašnjem toku ljudske historije.

Potpuno je logično da je, pod takvim okolnostima, multilateralizam postao uobičajeni način komuniciranja i djelovanja u savremenom svijetu.

I također je logično da je multilateralizam stvorio „nova pravila igre“ koja svi moraju da poštuju.

Ali u stvarnosti to nije uvijek tako i dovodi do stanja u kome multilateralne strukture postaju alat, odnosno sredstvo za ostvarenje interesa i sebičnih ciljeva malog broja država koje imaju najveću ekonomsku, političku ili vojnu moć.

Ali budimo iskreni i kažimo da su se neke od najvećih svjetskih kriza dogodile zbog nemoći multilateralizma u rješavanju nagomilanih regionalnih i globalnih problema.

Politika moći ili sile, s jedne strane, i politika demokratskog multilateralizma, s druge strane, predstavljaju dvije suprotne, međusobno nepomirljive krajnosti.

Spoznali smo da funkcionalan multilateralizam ne može opstati bez odgovarajućih okolnosti, bez sistema multipolarne ravnoteže moći, u kome nijedan akter niti više njih ne bi bio u mogućnosti da drugima nameće vlastita pravila i stavove i u kome bi nivo međusobnog poštovanja i komuniciranja bio mnogo viši od današnjeg.

Stoga se, u ovako globalizovanom svijetu, neophodno vratiti ka široj, univerzalnijoj platformi, a istovremeno održavati sve oblike regionalne saradnje.

Ali je očigledno da su Ujedinjene nacije, kao globalna platforma, suočene sa brojnim preprekama u ostvarivanju svoje misije i osnovne uloge.

Danas je očiglednije nego ikad da ne postoji „međunarodna zajednica“ u smislu autentične kolektivne organizacije. Klima globalnog ili međunarodnog okvira je suviše polarizovana da bi mogla da se posmatra kao jednoobrazno zajedničko tijelo.

Ali ako istinski želimo da ojačamo zajedničke multilateralne strukture, onda je neophodno da se pojedini akteri odreknu politike sile. Međunarodni odnosi su očigledno militarizovani i, da bismo takvu situaciju prevazišli, potrebno je oživjeti dijalog i diplomatiju.

To znači da pojedinačne države ne smiju upotrebljavati niti zloupotrebljavati regionalne i globalne strukture da bi drugima nametali vlastite interese.

Ja sam iz zemlje koja može da posluži kao pravi primjer kako su neke zemlje zloupotrijebile multilateralne strukture da bi izmanipulisale sprovođenje međunarodnog ugovora koji je uspostavio mir i ustavni poredak u BiH.

Nakon rata u BiH (1992-1995) i na osnovu pomenutog ugovora, osnovana je Kancelarija visokog predstavnika da podstiče i koordiniše neke aspekte poslijeratnih procesa. Suprotno svojoj prvobitnoj ulozi i djelovanjem izvan svojih ovlaštenja, ove strane diplomate u ulozi visokih predstavnika pretvorili su se u vladare koji su uzurpirali nadležnosti naših domaćih institucija i nametali brojna zakonska akta, mijenjali ustave entiteta, a čak i smjenjivali izabrane zvaničnike dekretom i mimo zakonskog postupka. Njihovo stalno prisustvo i sila koju nezakonito sprovode stvorile su okolnosti pod kojima se BiH tretira kao kolonija.

Stoga, međunarodni skupovi i organizacije ne smiju biti igračka „velikih“. Kad je riječ o partnerstvu,  partnerstvo bi trebalo važiti za sve, a ne za jedne na štetu svih drugih.

Posljednjih decenija svjedoci smo brojnih slučajeva u kojima jedan akter ili grupa aktera pokušava da oblikuje cijeli svijet u skladu sa vlastitim interesima i ciljevima. Velike sile se, po pravilu, postavljaju superiorno i djeluju s pozicije moći.

Zato je ključna odgovornost za sadašnje stanje u svijetu, kao i za sudbinu multilateralizma, na onima koji djeluju s pozicije moći. Takvim ponašanjem oni mogu da dovedu u opasnost i na kraju potpuno unište najvažnija načela multilateralizma. S druge strane, male i slabije države su daleko otvorenije za dijalog.

Ono što danas uočavamo u multilateralnim strukturama nije ni blizu zajedničkih vrijednosti i interesa.

Zato bi se međunarodni skupovi i organizacije morali preoblikovati na takav način da osiguraju jednakost svih učesnika.

Nažalost, dvostruka mjerila i licemjerstvo dio su brojnih multilateralnih tokova današnjice.

Ovaj očigledan poraz multilateralne geopolitičke ideje nužno ne znači da više nisu potrebni nikakvi oblici multilateralizma i međunarodne saradnje.

Bilo bi opasno čak i pomisliti da nam više nisu potrebne međunarodna saradnja i multilateralni pristupi. Naprotiv, oni su veoma potrebni, ali sadašnji multilateralni sistem treba poboljšati i osnažiti da bi bio u stanju da se nosi sa složenim pojavama u svijetu koji se munjevito mijenja.

Neophodan nam je novi logičan i realističan program koji bi okupio sve aktere unutar budućih multilateralnih struktura, jer će inače multilateralizam okončati u potpunoj anarhiji. A upravo to je ono što ne želimo da se desi.