Drago mi je da čujem toliko izjava u kojima se kaže da sve vlade čiji predstavnici učestvuju na ovoj sjednici dijele isti cilj, a to je: suverena, nezavisna, stabilna, funkcionalna i prosperitetna Bosna i Hercegovina.

Imajući na umu ovaj zajednički cilj, željela bih da istaknem tri tačke za koje bi se svaki obaviješteni posmatrač složio da su ključne za postizanje tog cilja.

Prvo, i najvažnije: jedini realan put ka ovom zajedničkom cilju je poštovanje Daytonskog sporazuma, uključujući Ustav BiH, i njegovu formulu za podjelu vlasti između tri konstitutivna naroda u BiH koji dijele dugu historiju sukoba.

Ustav BiH je pažljivo koncipiran na osnovu uvažavanja ove jednostavne stvarnosti, gdje je uspostavljen sistem sa decentralizovanim nadležnostima i važnim mehanizmima podjele vlasti, čime je svakom narodu dato uvjeravanje da se neće naći pod vladavinom drugih naroda. Ovaj pažljivo sastavljen sistem uspješno čuva mir u BiH više od 27 godina.

Pošto je Republika Srpska, entitet čiji su me građani izabrali u Predsjedništvo BiH, ovdje pomenuta toliko puta, želim da napomenem da je Republika Srpska u Daytonu usaglasila, sa ostalim stranama, da bude dio izrazito decentralizovane BiH u kojoj sve nadležnosti pripadaju entitetima osim nekoliko koje Ustav izričito povjerava institucijama na nivou BiH.

U decenijama nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma, BiH je izvitoperena u znatno centralizovaniji sistem, skoro u potpunosti zahvaljujući stranim intervencijama, a ne pravnim, demokratskim djelovanjem.

Ako već svi dijelimo zajednički cilj, a to je suverena, nezavisna, stabilna, funkcionalna i prosperitetna BiH, onda najvažnije što Vijeće sigurnosti i njegove članice mogu da urade jeste da riječju i djelom podrže Daytonski sporazum i osude postupke kojima bi ovaj, pažljivo zamišljen i Ustavom BiH zagarantovan, sistem mehanizama uzajamne kontrole bio uništen.

Drugo, uprkos žustroj retorici, sigurnosna situacija u BiH je, ustvari, sasvim stabilna, što je nedavno potvrdio i EUFOR. BiH uopšte nije bure baruta kakvim je prikazuju neki koji traže veću stranu intervenciju i kontrolu nad BiH.

Tačno je da se BiH često nalazi u stanju političke tenzije, ali to stanje je tipično za većinu demokratija, uključujući i mnoge čiji su predstavnici danas ovdje.

I ovdje dolazimo do treće tačke. Prijetnja po stabilnost BiH ne dolazi od oštrih političkih izjava, nego prevashodno iz nedosljednog sprovođenja Daytonskog sporazuma. Jednostavno rečeno: ako se dogovor postignut u Daytonu ne bude poštovao, nema nade da će BiH uspjeti.

Dayton se ne poštuje na dva posebno opasna načina. Prvi je nezakonito modifikovanje uloge visokog predstavnika iz posrednika u autokratu sa neograničenim ovlaštenjima, koja idu mnogo dalje od strogo ograničenog mandata usaglašenog Aneksom 10. Daytonskog sporazuma.

Ta despotska ovlaštenja čak su veća od ovlaštenja nekog stranog namjesnika, pošto visoki predstavnik tvrdi da uživa potpuni imunitet od bilo kakvih ograničenja ili nadzora.

Visoki predstavnici, koji nemaju gotovo nikakvo relevantno iskustvo u regionu i jedva da imaju kvalifikacije za takvu ulogu, jedan za drugim donosili su odluke bez mogućnosti da druga strana iznese svoj stav, bez konsultacija sa izabranim organima ili zvaničnicima u BiH, i van ikakvog propisanog procesa - i to su učinili bez ovlaštenja ovog vijeća ili nekog drugog važećeg pravnog instrumenta ili međunarodne organizacije.

Ove diktatorske mjere za rezultat su imale poplavu ishitrenih, nepromišljenih i ponižavajućih odluka - više od 460 zakona i propisa, 110 amandmana na ustave entiteta i 249 kazni izrečenih pojedincima van sudskog procesa, sve bez ikakvog zakonskog ovlaštenja ili nadzora.

Uprkos općeprihvaćenom stavu - čak i među bivšim visokim predstavnicima – da je tvrdnja visokog predstavnika da vlada odlukama potpuno nezakonita, Schmit je brzopleto najavio nove, remetilačke odluke, kojima je razbjesnio velike segmente društva BiH.

Svojim najnovijim dekretima, čiji je cilj izmjena krivičnih zakona u entitetima BiH, iznova se ruga vladavini prava u još jednoj drskoj uzurpaciji demokratskih prava građana BiH da sami upravljaju svojom zemljom – prava koja je ovo vijeće dužno štititi.

Štaviše, neposredno prije mog dolaska na ovu sjednicu, Schmit, čije imenovanje nije odobreno u Vijeću sigurnosti, zaprijetio je da ću, ako se budem drznula da dovedem u pitanje njegov legitimitet pred ovim Vijećem, dobiti odgovor koji mi se neće svidjeti. Odnos koji Schmit pokazuje prema izabranim zvaničnicima u BiH, nažalost, tipičan je stav većine stranih zvaničnika koji prolaze kroz BiH.

Njihov arogantan, prezriv i ohol odnos prema legalno izabranim domaćim zvaničnicima, koji uživaju široku podršku naroda, i institucijama u BiH je, u najmanju ruku, beskoristan, a postaje posebno apsurdan kada ove diplomate oštro kritikuju entitete zato što su predložili zakone koji su istog sadržaja kao i zakoni koji se već godinama primjenjuju u njihovim matičnim državama.

Zanimljivo je da se ovi zvaničnici, koji svakodnevno rade na uzurpiranju ustavnih nadležnosti demokratski izabranih zvaničnika u BiH, žale kada lokalni zvaničnici odbiju da im se potčine i  poštuju ovlaštenja koja su nezakonito prisvojili, a onda nas optužuju za „nedostatak komunikacije”.   

Diktatorska vladavina visokog predstavnika ne samo da je očigledno nezakonita, nego i potpuno kontraproduktivna, o čemu posljednjih godina svjedoče i bivši visoki predstavnici.

Prijeteće prisustvo OHR-a i njegovi stalni pokušaji da mikroupravlja BiH guše demokratski proces i podrivaju nesmetan unutrašnji dijalog i pomirenje koji su ključni za budući uspjeh BiH.

Zaista, nepromišljeno uplitanje OHR-a češće stvara nego što rješava probleme, što pokazuje način na koji je izazvao i rasplamsao polemiku u vezi sa vlasništvom nad javnom imovinom.

U početku je bilo općepriznato da Ustav javnu imovinu ostavlja entitetima, što je stav koji je poslužio kao osnov za brojne zakone BiH koji su još uvijek na snazi, a koji je svojevremeno potvrdio i Ustavni sud BiH. Entitetsko vlasništvo nad javnom imovinom priznaje se čak se i u izjavama koje su 2008. godine dali ili podržali uticajni strani zvaničnici.  

Ovo pitanje ni u jednom trenutku nije bilo sporno sve dok bivši visoki predstavnik Paddy Ashdown, sa svojim tipičnim imperijalnim stavom, nije intervenisao i tako otvorio čitavu polemiku. Nakon nekoliko godina, tačnije 2012. godine, kada su strane u BiH postigle dogovor o pitanju javne imovine, tadašnji visoki predstavnik Valentin Inzko ga je poništio, prosto zato što ga nije izdejstvovao OHR i zato što mu se nije sviđao.

Neizvjesnost u pogledu pitanja javne imovine, koja je nastala isključivo zbog mešetarenja OHR-a, sada koči saradnju i napredak u BiH, jer su se ovog pitanja uhvatili oni koji žele dalju centralizaciju BiH suprotno Ustavu.

Ako će BiH ikada biti suverena, nezavisna, stabilna, funkcionalna i prosperitetna, onda vladavina u BiH mora da leži ne u rukama neizabranih stranaca koji donose despotske dekrete prema svojim željama i sklonostima, nego u rukama Ustava i njenih građana, u skladu sa demokratskim načelima i vladavinom prava.

Mislim da je svim članovima Vijeća nepobitnost navedenog očigledna, mada je možda posebno jasna mnogim zemljama čiji su predstavnici ovdje prisutni i koje imaju ponosnu historiju oslobođenja od despotske imperijalne vlasti određenih stranih sila.  

I članovi ovog vijeća moraju priznati da su vladavinu prava dužni poštovati ne samo lokalni lideri u BiH, nego i oni strani zvaničnici koji godinama ignorišu ili čak aktivno podrivaju Ustav BiH usaglašen u Daytonu, koji redovno i nonšalantno krše odredbe Bečke konvencije kojima se zabranjuje uplitanje stranih diplomata u domaću politiku, i koji utiču na sudske predmete koji bi trebalo da se rješavaju isključivo u skladu sa Ustavom i uz stvaran pravosudni integritet.  

Ovo ukazuje na drugu veliku prijetnju po ustavni poredak u BiH. Nažalost, najveću izvitoperenost ustavne strukture BiH izazvala je upravo institucija koja je formirana da je štiti – Ustavni sud BiH.

OHR se često žali da entiteti ne poštuju odluke Suda. Isti taj OHR licemjerno je naredio  da su njegove odluke nedodirljive kada je riječ o postupcima pred sudovima u BiH. Zanimljivo je i da se OHR nikada ne bavi razlozima zbog kojih se odluke Suda nailaze na skepticizam, a to su: korumpiranost sudskog procesa zbog miješanja i uticaja samog OHR-a, uz uticaj određenih stranih sila, kao i činjenica da kontrola nad Sudom leži u rukama trojice stranih sudija.

Ove strane sudije, za koje je predviđeno da budu u sastavu Suda samo prvih pet godina njegovog rada, ne žive u BiH, nisu studirali pravo naše zemlje, ne govore lokalne jezike, i donose nemušte odluke za koje se mnogi slažu da zvuče kao politički akti sastavljeni da se udovolji određenim stranim silama, a ne kao pravno utemeljene odluke.

Kada neki sud ignoriše etičke standarde u pravosuđu  i ustavna ograničenja sopstvenih ovlaštenja i donosi odluke koje su ultra vires, taj sud prirodno gubi poštovanje građana i drugih grana vlasti. Kada su takve odluke proizvod glasačkog bloka stranih sudija koji su podložni uticajima sa strane, jasno je zašto takvim odlukama nedostaje kredibilitet.

Upravo u kontekstu ove potpune uzurpacije demokratskog procesa u BiH spolja i korupcije našeg pravosuđa treba shvatiti takozvanu „secesionističku retoriku“ i druge političke izraze krajnje frustracije u BiH. 

Što se tiče Republike Srpske, njena zvanična politika ostaje onakva kakva je oduvijek i bila: Republika Srpska je opredijeljena za suverenitet i teritorijalni integritet BiH i ustavni poredak utvrđen Daytonskim sporazumom, a prije svega je posvećena miru.  Međutim, nije spremna da prihvati nezakonitu, despotsku vlast visokih predstavnika i neustavne odluke Ustavnog suda, da se njena ustavna, demokratska prava gaze, niti da se tretira kao kolonijalni posjed određenih stranih sila.

Republika Srpska se nekako našla u orvelovskoj situaciji gdje se negodovanje zbog narušavanja i degradacije Daytonskog ustava smatraju antidaytonskim. Licemjerje takvih navoda, koje dolaze od nekih koji aktivno podrivaju Ustav usaglašen u Daytonu, prosto je zapanjujuće.

Ako bi članovi ovog vijeća pročitali najnoviji izvještaj OHR-a u ovom kontekstu, onda bi možda shvatili da mnogima od nas u BiH taj izvještaj zvuči kao izvještaj kolonijalnog namjesnika matičnom ministarstvu, u kom se žali da mještani, koji su previše zatucani i necivilizovani da bi sami sobom vladali u ustavnoj demokratiji, ne poštuju i ne cijene dobronamjeran despotizam njegovog gospodstva.

A ako članovi Vijeća pročitaju najnoviji izvještaj Republike Srpske, vidjeće da se Republika Srpska ne može optužiti da je neka „odmetnička država“ samo zato što poziva strane zvaničnike da poštuju međunarodno pravo i ustavna demokratska prava građana BiH. 

Još jednom zahvaljujem članovima Vijeća na brizi za budućnost moje zemlje. Tražim od Vijeća da podrži BiH insistiranjem na potpunom sprovođenju slova Daytonskog sporazuma i osudi strano miješanje u BiH kojim se podriva Sporazum, krši vladavina prava, korumpira naš pravosudni sistem i ometa politička saradnja unutar BiH.

Kao najvažnije konkretne korake u tom pravcu, ovo vijeće treba jednom za svagda da jasno stavi do znanja da visoki predstavnik nema despotska ovlašćenja da odlukama upravlja BiH i da potvrdi da domaće institucije na svim nivoima vlasti imaju pravo da donose odluke u skladu sa našim ustavom.

Uvjerena sam da BiH može imati uspješnu budućnost ako se Daytonski sporazum bude dosljedno sprovodio uz podršku ovog vijeća.