Referendumu su prethodili brojni politički događaji, kako na međunarodnom, tako i na domaćem planu. I dok su separatisti putem nelegalnih i pravno ništavnih plebiscita naroda već tada pokušavali da stvore politički i pravni osnov za separatizam, snage lojalne Republici, na međunarodnom planu pokušavale su pridobiti podršku za organizaciju referenduma. U tome su i uspjele pa je referendum raspisan na osnovu nalaza Badinterove komisije.

Na referendumu o nezavisnosti, građani Bosne i Hercegovine su se velikom većinom glasova odlučili za put nezavisnosti, iskoristivši svoje demokratsko pravo. Odmah po objavljivanju rezultata, četnički separatisti, organizovani kroz paravojne formacije, krenuli su sa opstrukcijom normalnog i svakodnevnog života u glavnom gradu Bosne i Hercegovine, a ubrzo im se u tome pridružila Jugoslovenska naroda armija, te formirane parainstitucije koje su nastale podjelom sigurnosnih agencija Republike Bosne i Hercegovine.

Višestruko bolje naoružane separatističke snage, zajedno sa JNA, uvidjevši da ne mogu spriječiti nezavisnost Bosne i Hercegovine, koju već početkom aprila zvanično priznaju vodeće države svijeta, kreću u oružanu agresiju nad Republikom Bosnom i Hercegovinom. Ta  agresija otpočinje vršenjem masovnih zločina u istočnoj Bosni, pokušajem zauzimanja Predsjedništva Bosne i Hercegovine početkom maja 1992. godine, te nizom masakara nad civilnim stanovništom u gradovima diljem Bosne i Hercegovine.

Bosna i Hercegovina je ipak već 22. maja primljena u Ujedinjene nacije. Tim činom stavljena je tačka na pitanje međunarodnog priznanja Bosne i Hercegovine. Bosna i Hercegovina je stekla međunarodno priznanje kao članica Ujedinjenih nacija, ali je istovremeno od istih Ujedinjenih nacija kažnjena uvođenjem embarga na uvoz oružja, čime je braniocima Republike Bosne i Hercegovine otežana, odnosno skoro onemogućena odbrana Republike, a počiniocima genocida i onima koji su vršili etničko čišćenje uz pomoć susjedne Srbije, a godinu poslije i Hrvatske, dat je dodatni vjetar u leđa. 

Time su agresori na Bosnu i Hercegovinu u vojnom smislu došli u toliko bolju poziciju, da je naprosto sa vojnog stanovišta nevjerovatno kako nisu uspjeli potpuno uništiti Bosnu i Hercegovinu kao državu, s  obzirom na prednost koju su imali u oružju, ali i na podršku koju su imali u jednom ali značajnom dijelu međunarodne zajednice, koja je na istrebljenje cijelog jednog naroda i uništenje jedne međunarodno priznate  države, gledala prilično blagonaklono. Sva licemjernost politike, kao i lažna saosjećajnost sa slabima, došla je do izražaja u toj prvoj godini agresije na Bosnu i Hercegovinu.

Umjesto da se, kao danas Ukrajini, braniocima Republike Bosne i Hercegovine dostavi pomoć u oružju kako bi se mogla braniti od agresije, mi smo bili prinuđeni, ne samo da se nosimo sa posljedicama uvođenja embarga, nego smo bili prinuđeni i da pregovaramo o brojnim tobože mirovnim planovima koji nisu bili ništa drugo nego prijedlozi podjele države Bosne i Hercegovine, sa perspektivnom njenog potpunog gašenja.

Nikada ne treba zaboraviti da je na glavni grad Bosne i Hercegovine palo najviše granata upravo onog dana kada se u Ženevi pregovaralo o tzv. Oven – Stoltenbergovom planu podjele Bosne i Hercegovine na tri republike. Sve to nikako nije bilo slučajno. Htjeli su i na taj način da nas primoraju na kapitulaciju. Htjelo nas se dovesti pred izbor: ili ćemo potpisati ono što je agresoru u potpunosti prihvatljivo ili ćemo životima platiti odbijanje te nečasne ponude. Onima koji su donosili te odluke, razumije se, nije bilo lako. Nama koji smo sa puškom u ruci tražili da se borba nastavi također nije bilo lako, ali smo izdržali. Nismo kapitulirali.

Naravno, ne treba zaboraviti, pogotovo kada vidimo šta se danas dešava na političkom planu, ni sljedeće: ne smije se zaboraviti da je jedan lord Oven, te najteže 1993. godine, u trenucima dok je pokušavao pridobiti podršku za svoj plan podjele Bosne i Hercegovine, bio taj koji je po pregovorima sa sobom vodio Fikreta Abdića i pokazivao ga kao kooperativnog i dobrog dečka koji je spreman pristati na mnoge ustupke na koje nisu mogli da pristanu legalni predstavnici vlasti Bosne i Hercegovine.

Nažalost, i danas neki novi ”lordovi oveni” traže nove „fikrete abdiće“. Njihova politička metodologija je ista. Njihovi ciljevi su isti, a isti su čak i oni koji stoje iza njih. Otkuda i zbog čega oni uvijek postoje? Postoje zbog toga što agresija na Bosnu i Hercegovinu nikada nije prestala. Snage koje su napadale na Bosnu i Hercegovinu nisu se pomirile sa njenom nezavisnošću i suverenošću. Oni će i dalje nastaviti da napadaju. Mi se možemo odbraniti jedino ako se budemo branili onom hrabrošću kojom smo se branili u periodu od 1992. do 1995.

U toj borbi možemo se, i moramo se, prvo osloniti na sebe. Budemo li se nadali pomoći nekih drugih, i budemo li mi pasivni, sami ćemo dovesti u pitanje opstanak Bosne i Hercegovine. Ja sam uvjeren da pasivni nećemo biti, i da nećemo skrštenih ruku čekati rasplet situacije. Bosna i Hercegovina je država onih koji se sa njome identifikuju. Onaj ko se ne identifikuje sa Bosnom i Hercegovinom nije neko na koga se može osloniti. Mi ne trebamo više nikoga moliti za ljubav prema našoj zemlji, jer toga imamo dovoljno. I ovaj skup ovdje pokazuje  nam da ljubavi prema domovini uopće ne nedostaje. Neprijatelji Bosne i Hercegovine moraju znati i znat će da nam nikada neće zafaliti hrabrosti da Bosnu i Hercegovinu, branimo i odbranimo od svih pokušaja ugrožavanja.  Zato im preporučujemo mir koji iskreno želimo i u kojem sada uživamo.

Međutim, mir mogu očuvati samo oni koji su u svakom  trenutku spremni na borbu za ono što smatraju svojom najvećom vrijednošću. Bosna i Hercegovina je naša najveća vrijednost i mjera stvari.

Živjeli i sve vas srdačno pozdravljam. Sretan Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine!