Deveti januar 1992. godine ne može se posmatrati izvan dva konteksta, pravnog i političkog, koji se sjedinjuju u ideji o genocidnoj namjeri velikosrpske politike u Bosni i Hercegovini.

Put u genocid upravo je jedinstvo pokušaja podrivanja ustavnopravnog poretka Republike Bosne i Hercegovine i pokušaja potpunog istrebljenja Bošnjaka, Hrvata i ostalih koji ne pripadaju srpskom narodu sa većine teritorije Bosne i Hercegovine.

Naravno, ovdje ću prepustiti historičarima da pojasne historijski kontekst onoga što je prethodilo tom 9. januaru 1992. godine. Iskoristit ću priliku da se ukratko osvrnem na politički cilj onoga što je proklamirano kroz deklaraciju o proglašenju takozvane Republike srpskog naroda u Bosni i Hercegovini.  

Iako je ta deklaracija o proglašenju čak i u tom trenutku bila pravno ništavan dokument, koji nije uspio spriječiti legalne organe Republike Bosne i Hercegovine u raspisivanju referenduma o nezavisnosti, ona ima politički značaj, upravo s aspekta političkog cilja koji nije realiziran, čak ni uz upotrebu genocidnog nasilja.

Naime, takozvana Skupština srpskog naroda je 9. januara 1992. u Sarajevu proglasila Republiku srpskog naroda Bosne i Hercegovine, koja se prema tome proglašenju nalazi u sastavu Savezne države Jugoslavije, kao njena federalna jedinica.

Svima nam je poznato da izjašnjavanje ove nelegalne i protivustavne skupštine nije dobilo nikakvu međunarodnu podršku, te da su se građani Bosne i Hercegovine na referendumu izjasnili za nezavisnost Bosne i Hercegovine.

Jedini način da dio Bosne i Hercegovine ostane u sastavu Savezne države Jugoslavije, kao njena federalna jedinica, bio je u tome da zagovornici te politike, suočeni sa pravnim porazom, primjene genocidno nasilje.

Taj proces koji je imao za cilj uništenje države Bosne i Hercegovine i cijelih njenih naroda otpočet je 9. januara, ali nije rezultirao time da dijelovi Bosne i Hercegovine pripadaju drugoj državi, odnosno Srbiji.

Kada vlasti entiteta RS danas obilježavaju godišnjicu 9. januara, one istovremeno i prikrivaju činjenicu da velikosrbijanskom režimu Miloševića i Karadžića, čak ni uz pomoć genocida nije uspjelo da dio Bosne i Hercegovine postane dio Srbije. RS je entitet u državi Bosni i Hercegovini, a ne federalna jedinica u sastavu Srbije. Nikada taj dio Bosne i Hercegovine neće postati dio Srbije, jer su akteri te politike u periodu od 1992. do 1995. godine, kada su imali apsolutnu vojnu premoć, naročito kada je riječ o sredstvima, rekao bih, propustili priliku da otmu dio Bosne i Hercegovine. U tome su zaustavljeni, uz velike žrtve i herojstvo pripadnika Armije Republike Bosne i Hercegovine, MUP-a RBiH, kao i naroda koji je stajao uz njih.

Ipak, svjedoci smo da nastavljači genocidne politike, njegujući ono što je duh 9. januara, a njegov duh nije ništa drugo nego zločin, danas ponovo paradiraju i nastoje poslati poruku kako nisu odustali od toga da otmu dio Bosne i Hercegovine.

Način na koji to rade i mjesto na kojem to rade ne dozvoljavaju mi da se složim sa ocjenama pojedinih nivoa vlasti i odgovornih lica koja tvrde da takvi događaju ne ugrožavaju sigurnosnu situaciju.

Zadovoljavajuća sigurnosna situacija nije izraz odustva borbenih dejstava nego ukupnog političkog i društvenog ambijenta koji je daleko od zadovoljavajućeg, pa stoga koristim i ovu priliku da pozovem na oprez kada je riječ o ocjenjivanju sigurnosne situacije.

Cilj devetojanuarskog paradiranja od strane vlasti manjeg bh. entiteta je evociranje uspomena na činjenje genocida, čim se ponose, zastrašivanje naroda, ali i vlastito podizanje cijene prije svega kod stranaca, koji su uvijek u takvim i sličnim prilikama spremni dotrčati do nas koji smo za državu Bosnu i Hercegovinu, bez razlike ko je u tome trenutku vlast, i to uvijek sa istim pitanjem, sa pitanjem o tome šta možemo dati Dodiku i separatistima kako bi se očuvali stabilnost i mir.

Međutim, i s tim u vezi, mislim da je konačno vrijeme da svi zajedno kažemo da Dodiku i separatistima ne možemo i nećemo dati ništa, jer ionako imaju previše.

Dodik iza sebe nema Jugoslovensku narodnu armiju i njen arsenal, nema brojne paravojne formacije koje je imao njegov ideološki i politički prethodnik Radovan Karadžić i nije mu pametno da izaziva sukob u kojem je moguć nestatak onog što je genocidom stečeno.

Uvjeren sam da su i vlastima entiteta RS poznate te činjenice, kao što je jasno da se Dodik ne smije kockati. Ono što smije - smije provocirati u nadi da ćemo mi vječno tražiti zaštitu i protekciju od nepostojeće međunarodne zajednice, koja će onda činiti sve da smiri separatiste u RS.

Zato stojim pri tome da u budućnosti ne trebamo tražiti nikakvu pomoć stranaca u obuzdavanju Dodikovog separatizma, jer se to do sada pokazalo kao potpuno promašeno, a na naplatu su nam obično stizale te njihove retoričke osude, u vidu zahtjeva da se na nekim drugim pitanjima od državnog značaja bude popustljiv.

Već smo pomalo umorni od ispraznih deklarativnih osuda i licemjernih saopćenja u kojima se pozivaju sve strane da spuste tenzije, a jasno da ne dižu sve strane tenzije, i ne polažemo nikakva nadanja u ispraznu retoriku koja izjednačava one koji napadaju državu Bosnu i Hercegovinu i sve druge.

Međutim, ono u što smo sigurni je to da ćemo braniti ovu zemlju pod svaku cijenu u slučaju pokušaja secesije. Nikada neće biti realizirani ciljevi iz deklaracije od 9. januara, po kojoj je dio Bosne i Hercegovine trebao biti priključen Srbiji. Mi od Bosne i Hercegovine nećemo odustati nikad. Nismo odustali ni onda kada nam je uvođen embargo na oružje, a ne odustajemo ni danas kada nam se uvodi embargo na demokratiju.