Poštovani članovi porodice Alije Izetbegovića, dame i gospodo, dragi prijatelji,
osjećam čast i ponos što sam poznavao rahmetli Aliju Izetbegovića. Osjećam čast i ponos što sam bio njegov saradnik. Što sam bio i ostao njegov sljedbenik.
Osjećam izuzetnu moralnu dužnost i društvenu privilegiju, što danas
u svojstvu predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine, na ovome
mjestu, govorim o Aliji Izetbegoviću.
Poštovani prijatelji,
ime Alije Izetbegovića priziva neiscrpan broj tema, jer
se radi o osebujnoj ličnosti i jednom od najznačajnijih ljudi u historiji ove
zemlje. Zasigurno najznačajnijoj ličnosti, u novijoj bosanskohercegovačkoj
historiji.
Ime Alije Izetbegovića priziva neiscrpan broj tema, ali
danas ću govoriti o tri.
O njegovom karakteru. O njegovoj borbi za državu Bosnu i
Hercegovinu. O njegovoj borbi za bošnjački narod.
Prvo, o karakteru. Rahmetli predsjednika Izetbegovića
poznavao sam lično i ne mogu a da ne budem ličan kada govorim o njemu. Kao mlad
čovjek, bio sam njegov saradnik. Imao sam priliku da, iz dana u dan,
razgovaram s njim, izbliza motrim njegove postupke i njegov odnos prema
ljudima.
Ono što sam znao o Aliji Izetbegoviću kao Bošnjak i
običan građanin, dodatno sam potvrdio, radeći uz njega.
Alija Izetbegović je bio predsjednik, mislilac, pisac,
humanista, pravnik.
Ipak, jedna riječ najbolje sažima utiske koje smo svi osjećali pred
ličnošću rahmetli predsjednika.
Alija Izetbegović je bio državnik. U pravom smislu te
riječi.
Iako je bio i političar, Aliju Izetbegovića ne pamtimo kao
političara, već kao državnika.
Političari sanjaju o vlasti. Državnici bdiju nad sudbinom države i
naroda.
Političari razmišljaju samo o idućim izborima. Državnici o idućim
generacijama.
Političarima je moć cilj. Državnicima je ona samo sredstvo.
Alija Izetbegović je bio državnik. Jer je moć za njega
bila sredstvo da se uradi nešto dobro. Jer je bdio nad sudbinom Bosne i
Hercegovine i bošnjačkog naroda. Jer je razmišljao o generacijama koje dolaze.
Alija Izetbegović je bio državnik, jer je bio čovjek od
misli, ali i akcije. Ima političara koji puno misle, ali ne djeluju. Ima i onih
koji puno djeluju, ali bez mnogo misli. Alija Izetbegović je bio državnik,
jer je i mislio i djelovao.
Poštovani prijatelji,
sada ću nešto više kazati o drugoj i trećoj temi – o borbi
predsjednika Izetbegovića za državu i za bošnjački narod.
On je bio državnik, jer je dijelio sudbinu Bosne i Hercegovine i
svog naroda.
Imao je 65 godina, kada je izabran za predsjednika Predsjedništva
Bosne i Hercegovine.
Zapamtio je podjelu Bosne i Hercegovine, kroz sporazum
Cvetković-Maček.
Preživio je Drugi svjetski rat, koji su Bošnjaci dočekali
bez svoje države. Zapamtio je zločine nad Bošnjacima i pokušaje da
nas se asimilira.
Borio se na strani partizana, iako nije bio komunist, kao uostalom
i mnogi drugi Bošnjaci.
Istinski je vjerovao da Bosna i Hercegovina pripada svim svojim
narodima. Zato se bunio, kada su nove vlasti iznevjerile
formulu ZAVNOBiH-a, te su potisnule ustranu Bošnjake, koji su tad nosili
ime po svojoj vjeri.
Uvijek je isticao da ova zemlja pripada svim njenim narodima i
ljudima. Isticao je da svi imaju pravo da je vole, čak i kad je nisu voljeli.
Znao je da su Bošnjaci, zbog svoje historijske sudbine, pupčanom
vrpcom vezani za sudbinu Bosne i Hercegovine. Ali nikada, ponavljam – nikada
nije uskraćivao Srbima i Hrvatima pravo da Bosnu i Hercegovinu osjećaju svojom.
Borio se da nikome ne bude tijesno u ovoj zemlji i u svojoj koži.
Uvjeren da različiti narodi mogu i trebaju živjeti zajedno, borio
se za to da se različita mišljenja sučeljavaju u javnosti. Bio je do kraja,
uvjereni demokrata. Govorio je da pravo jačeg nije pravo, nego činjenica.
Govorio je da je istinsko pravo nastalo kako bi se zaštitili slabiji. Govorio
je da je sloboda mišljenja prvenstveno sloboda da se misli drugačije.
A onda se desio paradoks. On koji se borio za suživot, optužen je
da radi suprotno. On koji se borio za slobodu misli, optužen je da radi
suprotno.
Dvaput je osuđivan, zbog riječi i misli. Prvi put kao mlad, a drugi
put kao zreo čovjek. Oba puta je sačuvao dostojanstvo, znajući da postoje
vremena kad slobodnom čovjeku ne preostaje ništa drugo nego da bude zatvorenik.
Narod je to razumio, nakon Sarajevskog procesa. Uprkos namjeri
režima, proces se pretvorio u svoju suprotnost. Namjera je bila uvjeriti
bošnjački narod da ne slijedi Aliju Izetbegovića. A desilo se suprotno.
Narod je uvijek slijedio Aliju Izetbegovića. Čak i za vrijeme
komunizma. On je kao rukovodilac velikih gradilišta, predvodio
projekte na kojima je radilo i po hiljadu radnika. Zna se koliki su utjecaj
imali njegov članci u Preporodu na bošnjačke intelektualce i ulemu tog vremena.
Kada je došao na vlast, nije bilo revanšizma. O tome su
svjedočili čak i neki njegovi isljednici. Znao je da je motiv njegovih progonitelja
bio da podijele narod i zato nije htio slijediti njihov put.
On je slijedio drugi put. Njegova misao, koja se formirala
prvenstveno na Kur'anu Časnom, a zatim i na najvišim dostignućima
zapadne filozofije, oplemenjena narodnom mudrošću i iskustvom, bila je svjetlo
i uputa bošnjačkom narodu, kojeg je čekao najburniji period u modernoj
historiji.
Poštovani prijatelji,
kako rekoh, Alija Izetbegović je imao 65 godina kada je
postao predsjednik nezavisne Bosne i Hercegovine.
Do tog trenutka, proživio je skoro sve što jedan čovjek može
preživjeti u svom vijeku. Ali u idućih deset godina proživio je
još i više.
Nezavisnost i međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine.
Opsadu Sarajeva i genocid širom Bosne i Hercegovine.
Dvostruku agresiju. Embargo.
Stvaranje i jačanje Armije Republike Bosne i Hercegovine.
Razne mirovne pregovore.
Solidarnost prijatelja u svijetu, i cinizam onih koji to nisu bili.
Oslobodilačke akcije Armije RBiH.
11. juli za koji je kazao da je najveća nesreća koja
se mogla dogoditi u našim životima.
Intervenciju međunarodne zajednice.
I na kraju – Daytonski mirovni sporazum.
Kroz cijeli period agresije, a naročito na samom početku i kraju,
nosio je najveće breme odgovornosti. Ali je uvijek bio na razini
zadatka. Uvijek je preispitivao svoje stavove, slušao druge, savjetovao se, ali
je sa ogromnom snagom branio ono u što je vjerovao. Nikada ne treba zaboraviti
da se radi o čovjeku koji je svoja uvjerenja plaćao svojom slobodom.
Objašnjavajući kakvu odgovornost imaju državnici, on je jednom
prilikom kazao: „Historija nije laboratorija, pa da isprobavate nekoliko
mogućnosti i pratite rezultate. To što ćete učiniti, možete učiniti samo
jednom.“
Odluka da se krene u stjecanje nezavisnosti – prošla je test
historije.
Prihvatanje Daytonskog mirovnog sporazuma – prošlo je test
historije.
Obje ove odluke su bile historijski ispravne i nužne. Nasilno
rušenje Jugoslavije, nije bila volja Alije Izetbegovića, već – volja
drugih. A volja drugih je objektivna okolnost. Stavši na čelo zemlje koja je
napadnuta izvana i iznutra, donio je najbolju odluku – Bosna i Hercegovina je
krenula putem nezavisnosti.
Konačni cilj agresora bio je da se ova odluka poništi.
Alija Izetbegović nikada nije pristao na to. Od Carringtonovog i Cutilerovog,
preko Vance-Owenovog i Owen-Stoltenbergovog plana, pa sve do Daytonskog
sporazuma, nikada nije pristao na to da se poništi nezavisnost i cjelovitost
Bosne i Hercegovine.
Daytonski mir nije smatrao pravednim, ali ga je smatrao pravednijim
od nastavka rata. U svijetu kakav jeste, uz odnose moći kakvi jesu, bolji mir
se nije mogao postići. Naš problem nije bio što smo prihvatili američku mirovnu
inicijativu, već što se ona nije desila ranije i što nije bila pravednija. Uz
nametnuti embargo, cinizam svijeta i dvostruku agresiju susjeda, mi nismo imali
dovoljno snage za potpunu pobjedu. Ali nismo ni izgubili. Dobili smo šansu da
pobjeđujemo u miru, što smo i činili kroz jačanje i izgradnju državnih
institucija.
Poštovani prijatelji,
strategija antidržavnih snaga, nakon što su nevoljko prihvatile Daytonski
mir, bila je da zamore nas i svijet. Ali zamarali su sebe. Prvo, zato što smo
mi, uz podršku naših prijatelja, bili jači. Drugo zato što uništavanje Bosne i
Hercegovine nije u interesu nijednog naroda.
Ne bježeći da kaže teške istine, rahmetli predsjednik je
jednom prilikom kazao da bošnjački narod u ovom trenutku najviše želi Bosnu i
Hercegovinu. Ali je dodao da nju ne treba zamišljati bez srpskog i hrvatskog
naroda. Jednako kao ni bez drugih naroda, koji vijekovima žive ovdje.
Drugom prilikom, rahmetli predsjednik je rekao da je
rješenje za sve naše probleme cjelovita i demokratska Bosna i Hercegovina.
„Cjelovita“ – znači da smanjimo etničke podjele, a “demokratska” – da razvijemo
podjelu mišljenja unutar svakog od naroda, umjesto između njih.
Poštovani prijatelji,
nedavno sam boravio u Češkoj, na Summitu Evropske političke
zajednice. Naši ljudi, koji žive u Češkoj, podsjetili su me na jedan
detalj, s kojim ću završiti.
Ono što je za nas Alija Izetbegović, to je za Čehe – Václav
Hawel.
Mjesec dana prije potpisivanja Daytonskog sporazuma, Václav
Hawel je
dao bezuslovnu podršku legalnim vlastima i Armiji Republike Bosne i
Hercegovine, uporedivši sudbinu naše državu sa onom Čehoslovačke iz
1938. godine i strogo osudivši pokušaje da se izjednače strane u Bosni i
Hercegovini.
Upitan šta misli o političkim gledištima Alije Izetbegovića, Hawel je kazao da skoro ne vidi razliku između svojih
i Izetbegovićevih gledišta, dodajući da se u razgovorima s njime
uvjerio da bosanska strana želi demokratiju, građanski suživot različitih
naroda i vjera, što je kamen temeljac moderne civilizacije.
Skoro identičnu ocjenu o rahmetli predsjedniku, čuo sam i
od brojnih drugih državnika na svim stranama svijeta.
Alija Izetbegović, njegova misao, kao i sudbina Bosne i
Hercegovine, bili su jedno od rijetkih pitanja oko kojih su se slagali i Zapad
i Istok, a to – nije mala stvar.
Budimo svjesni toga zauvijek.
Budimo zahvalni Bogu na državi i slobodi koju imamo, i radimo
vrijedno da naše stanje bude bolje.
Budimo zauvijek ponosni što smo imali
Aliju Izetbegovića i što slijedimo njegov put.
Hvala vam na pažnji!