Poštovani predsjedniče,
poštovane zastupnice i zastupnici u Parlamentarnoj skupštini Vijeća Evrope!
Dozvolite mi da vam, na početku moga izlaganja, zahvalim na prilici da se obratim Parlamentarnoj skupštini i to u godini kada Bosna i Hercegovina obilježava 20 godina od prijema u Vijeće Evrope. Isto tako, dozvolite mi da, kao način moga obraćanja koristim savremene tehnologije, kako bismo zajedno poštovali sve mjere uzrokovane novim talasom povećanja zaraze virusom COVID-19, što svakako neće utjecati na mogućnost da vam iznesem trenutnu društveno-političku situaciju u mojoj zemlji Bosni i Hercegovini.
Naravno, moje
izlaganje ću iznijeti kroz posebnu prizmu onih temeljnih vrijednosti Vijeća
Evrope, za koje se lično i kontinuirano zalažem u svome radu, a za koje sam
siguran kako ih i građani Bosne i Hercegovine žele vidjeti ugrađene u politički
i društveni sistem naše zemlje.
Zato ću se na samom
početku izlaganja kratko osvrnuti na glavne principe utvrđene prilikom
osnivanja Vijeća Evrope, 1949. godine, a to su: zaštita ljudskih prava,
višestranačka parlamentarna demokratija i vladavina prava, širenje spoznaja o
evropskom identitetu, zaključivanje specifičnih međunarodnih ugovora,
osiguranje jedinstva kontinenta, traženje rješenja za društvene probleme u
Evropi.
Razumljiv je povod za
takve ciljeve nakon okončanja Drugog svjetskog rata. U ratom opustošenoj
Evropi, mnoge zemlje su bile u procesu tranzicije prema temeljnim principima
liberalne demokratije, što u to vrijeme nije bio nimalo lak zadatak.
Tadašnji kontekst,
posebno onaj geopolitičke prirode, doveo je do stvaranja dva pola, izrazito
ideološke prirode, jedan okrenut prema liberalnoj demokratiji i tržišnoj ekonomiji,
a drugi ka komunističkoj doktrini i centralizovanoj ekonomiji. Odnosno, tada je
na globalnom planu stvoren bipolarni svjetski poredak, koji je trajao skoro pet
decenija, sve do pada Berlinskog zida kada je započet cijeli niz tranzicijskih
procesa u različitim evropskim državama.
Danas, međutim, imamo
potpuno drugačije geopolitičke odnose u svijetu, temeljene na multi-polarnom svjetskom
poretku i razvoju interesa globalnih sila, koji se produkuju i manifestuju u
različitim zemljama svijeta. U takvim okolnostima, postoji jedan broj zemalja
koje nisu okončale svoje tranzicijske procese, prema načelima liberalne demokratije
i tržišne privrede, što ih svrstava u veoma „lak plijen“ za različite
geopolitičke interese velikih igrača.
Moja država, Bosna i Hercegovina,
zemlja je sa tradicijom dugom skoro hiljadu godina, koja je u različitim
vremenskim periodima, imala svoja različita unutrašnja uređenja. U jednom
periodu, Bosna je bila kraljevina, koje je trajalo nekoliko vijekova i koja je,
tada, svojom teritorijalnom površinom bila najveća zemlja u ovoj regiji. Imali
smo, nakon toga, i osvajanje Bosne i Hercegovine od različitih imperija i
carstava, koja su donosila svoju kulturu, običaje i vjeru, ugrađujući ih u
društveni sistem moje zemlje. Ipak, Bosna i Hercegovina sve je to preživjela i
nadživjela takve imperije i carstva.
Tokom Drugog svjetskog
rata, građani Bosne i Hercegovine se masovno priključuju anti-fašističkom pokretu,
učestvujući na strani onih snaga koje su se borile protiv fašizma i nacizma. Istovremeno,
tokom Drugog svjetskog rata, građani Bosne i Hercegovine donose odluku o obnovi
naše državnosti i priključivanju tadašnjoj Jugoslaviji, u zajednici sa drugim
tadašnjim republikama. Učešće Bosne i Hercegovine u nekadašnjoj Jugoslaviji, trajalo
je sve do marta 1992. godine, kada su građani kroz svoje izjašnjenje na
referendumu odlučili da Bosna i Hercegovina bude suverena i nezavisna država.
Iste godine, donosi se Ustav Republike Bosne i Hercegovine kao demokratski
izraz njenih građana, koji je već tada sadržavao temeljne principe liberalne
demokratije i tržišne ekonomije, čak istovjetne principe koji su ugrađeni u
temelje Vijeća Evrope. Bosna i Hercegovina je maja 1992. godine primljena u
članstvo Ujedinjenih nacija, te je na taj način ostvarila status subjekta
međunarodnog prava.
U ovim pobrojanim
vremenskim periodima, Bosna i Hercegovina nije nikad bila zemlja podijeljenog ili
segmentovanog društva, niti je postojao bilo koji oblik diskriminacije njenih
građana.
Međutim, proglašenje
nezavisnosti Bosne i Hercegovine dovelo je do agresivne reakcije susjednih
zemalja, koje su u periodu ratnih dešavanja od 1992. do 1995. godine ili
agresije na moju zemlju, putem njihovih ratnih i osvajačkih aktivnosti
nastojale poništiti bilo kakvo postojanje Bosne i Hercegovine i preuzeti
dijelove njene teritorije.
Takve ratne aktivnosti
dovele su do nezapamćenih strahota, koje su eskalirale sve do počinjenja
zločina genocida, ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i etničkog
čišćenja.
Sve ove elemente, koje
sam pomenuo, utvrdio je u svojim presudama Međunarodni sud za bivšu
Jugoslaviju, sa sjedištem u Haagu. U tim presudama utvrđeno je postojanje više udruženih
zločinačkih poduhvata, u kojima su sudjelovali pojedinci i grupe iz Bosne i
Hercegovine, kao i one iz susjednih zemalja, kojima je cilj bilo uspostavljanje
etnički čistih teritorija, kako bi tako očišćene teritorije pripojili tim
susjednim zemljama.
Ovo sve navodim iz
razloga, što ću u drugom dijelu svoga izlaganja jasno ukazati da su takve
politike prisutne i danas u Bosni i Hercegovini, ali da su metod ratnog
osvajanja, zamijenili političkim i diplomatskim sredstvima, odnosno, takvi i
dalje nastoje da realizuju svoje ratne ciljeve ali u mirnodopskim uslovima.
Rat u Bosni i
Hercegovini, okončan je potpisivanjem Općeg okvirnog sporazuma za mir, koji je
parafiran u Daytonu, a potpisan u Parizu 1995. godine. Njega su potpisale
Republika Bosna i Hercegovina, Republika Hrvatska i Savezna Republika
Jugoslavija (čiji je pravni slijednik današnja Srbija), odnosno kako to
međunarodno pravo jasno kaže – mirovni sporazum u pravilu potpisuju učesnici u
ratu.
Time se otklanja svaka
dilema da je u Bosni i Hercegovini bio građanski rat, jer se radilo o
međudržavnom oružanom sukobu, kako je to, između ostalog, utvrdio Međunarodni
sud iz Haaga u više svojih presuda.
Sastavni dio tog
sporazuma, kojeg svi kolokvijalno nazivamo Daytonski sporazum, jeste i Ustav
Bosne i Hercegovine, kao njegov Aneks 4. Dakle, očito se radi o oktroisanom
ustavu, koji nije izraz demokratske volje građana Bosne i Hercegovine, već je
riječ o dokumentu koji je sastavnim dijelom jednog mirovnog sporazuma. Njime je
Bosna i Hercegovina definisana kao zemlja u kojoj postoje dva entiteta i jedan
distrikt, uz postojanje različitih etničkih zajednica.
U tom ustavu, kojeg
svi moramo poštovati, ostalo je mnoštvo otvorenih pitanja i nedorečenosti, što
je ostavilo veliki prostor za različita proizvoljna tumačenja ili
interpretacije, najčešće inspirisane partikularnim interesima različitih političkih
elita, kako onih u Bosni i Hercegovini, tako i u susjednim zemljama.
Tim ustavom,
uspostavljen je jedan novi politički sistem u Bosni i Hercegovini, koji je
trebao evoluirati prema demokratskim standardima i vrijednostima, kao što su one
vrijednosti sadržane u ciljevima Vijeća Evrope. Nažalost, to se nikad nije
desilo.
Nasuprot toga, aktivne
etničke politike u Bosni i Hercegovini nastojale su, i danas još nastoje,
kreirati vještački podijeljeno i segmentirano društvo u kojem dominira
pripadnost nekoj od etničkih zajednica, kao jedini validan iskaz za političko
djelovanje. Iako je Evropska konvencija o ljudskim pravima i temeljnim
slobodama sastavnim dijelom Ustava Bosne i Hercegovine, moram ovdje istaći kako
se ona, nažalost, premalo implementira u Bosni i Hercegovini.
Njihov povod za takve
ambicije krije se u tom nesretnom terminu „konstituentnosti“ koji jeste
spomenut u Ustavu Bosne i Hercegovine ali u njemu nije nigdje pravno razrađen
niti je rečeno ili utvrđeno šta to zapravo znači.
Zato se javila nova pravna
praksa, koju smatram jako opasnom, da se kroz korištenje tog termina
„konstituentnosti“ ostvaruju različiti politički ciljevi, u čemu učestvuju
domaći politički akteri, uz vidnu političku podršku iz susjednih zemalja. U
takvoj, po mome mišljenju pogrešnoj političkoj i pravnoj praksi, nečija etnička
pripadnost postaje Conditio sine qua non za bilo koji oblik političkog
djelovanja, koji ide toliko duboko da se, čak, ne može dobiti posao ako niste
odgovarajuće etničke pripadnosti. Zar to nije vidan oblik sistemske diskriminacije,
koja, nažalost, postoji u mojoj zemlji?
Kao legalista, ovdje i
na ovom mjestu mogu slobodno reći, kako je „konstituentnost“ zapravo izvorom
postojanja sistemske diskriminacije u Bosni i Hercegovini, što je utvrđeno u
pet presuda Evropskog suda za ljudska prava iz Strasbourga, koje vam želim
hronološki prikazati: Sejdić-Finci, Zornić, Pilav, Šlaku i Pudarić. U tim
presudama, jasno je utvrđeno postojanje diskriminacije temeljene po etničkoj
pripadnosti i mjestu prebivališta, te je naloženo tuženoj strani, odnosno
državi Bosni i Hercegovini da izvrši neophodne izmjene svoga ustava, iz kojeg
se svi elementi diskriminacije moraju izbaciti. Nažalost, tako nešto se nije
nikad desilo.
Ako pogledamo kako je
to rečeno u presudi Sejdić-Finci, onda ćemo vidjeti kako je diskriminacija po
etničkoj osnovi izvedenica koja proizlazi iz rasne diskriminacije. Da li nam
tako nešto treba u sadašnjoj Evropi i u modernom liberalno demokratskom
poretku, pitanje je za sve nas, a ne samo za Bosnu i Hercegovinu?
Potpuno sam siguran da
ćemo se svi složiti da nam takvi pravni ili čak ustavni okviri ne trebaju i da
moramo, svi zajedno, uložiti napore u borbi protiv svih oblika diskriminacije.
Posebno je
interesantan i dio iz presude Zornić, u kojem se jasno govori da Bosna i Hercegovina,
nema potpunu demokratiju, već limitiranu ili ograničenu demokratiju kroz
raspodjelu političke moći između etničkih zajednica, koje se u mojoj zemlji
nazivaju „konstituentni narodi.“ Taj nedostatak potpune demokratije, zapravo je
u potpunoj suprotnosti sa jednim od temeljnih ciljeva Vijeća Evrope.
Zato se u presudi
Zornić nalaže Bosni i Hercegovini da izmjenom svoga ustava omogući ostvarivanje
potpune demokratije u kojoj će postojati neophodna jednakost svakog građanina
moje zemlje. To je jako važno pitanje.
Kako drugačije možemo
ostvariti vladavinu prava ili organizovati pravnu državu, ako svi građani bilo
koje zemlje, pa tako i Bosne i Hercegovine, nisu jednaki pred zakonom, bez
izuzetaka?
Kako možemo ostvariti
liberalnu demokratiju, u čijoj srži je borba jednakosti protiv svih oblika
nejednakosti, ako znamo da se u Bosni i Hercegovini politički forsira nametanje
sistema nejednakosti?
Onda to svakako nije
liberalna demokratija što smatram neprihvatljivim.
Očito je, kako
sadašnji politički sistem u Bosni Hercegovini, temeljen na etničkoj
pripadnosti, stvara tri paralelna totalitarna sistema, temeljena na pripadnošću
nekoj od tri etničke zajednice, kojima se nastoji vladati na autokratski način.
U takvom sistemu, kroz
pripadnost nekoj od etničkih zajednica, kao izraz isključivosti etničkih
politika, zapravo se nastoji ovladati resursima, poslovima, tenderima, javnim
nabavkama, svim vrstama privilegija, profita ili koristi, čime se vidno kreira
ambijent za postojanje korupcije nesagledivih razmjera. Nakon 26 godina od
potpisivanja Daytonskog sporazuma, umjesto evolucije političkog sistema Bosne i
Hercegovine u onaj temeljen na demokratiji i vladavini prava, moja zemlja ide
regresivnim putem u kojem se kroz nazadovanje ili udaljavanje od demokratije,
želi zadržati, pa čak i osnažiti etnički politički sistem koji generiše
korupciju u svim porama društva, kroz korištenje etničkih politika i
manipulaciju strahom pripadnika različitih etničkih zajednica.
Zato je važno reći da etničke
politike u Bosni i Hercegovini, kada iscrpe sve druge alate kojim bi ovladali
svojom etničkom zajednicom, posežu za emocijama i empatijom unutar svojih
zajednica. To se postiže kroz produciranje straha, koji u konačnici formira
sistem pogodan za korupciju i negiranje vladavine prava. Vjerujem kako dijelimo
isto mišljenje, takav politički sistem nema mjesta u modernoj Evropi.
Dozvolite mi, ovom
prilikom, da se u nekoliko rečenica osvrnem na različite ideje onih koji
nastoje održati princip nejednakosti u Bosni i Hercegovini, koji predlažu
uvođenje konsocijacijske demokratije, kroz navodno kopiranje političkih sistema
Belgije, Švicarske, Sjeverne Irske ili Južnog Tirola. Tu postoje najmanje dva
problema. Prvo, što konsocijacijska demokratija nije isto što i liberalna
demokratija, niti postoji u pomenutim zemljama ili dijelovima drugih zemalja,
onako kako je konsocijacijska demokratija uopće zamišljena.
Takve zemlje ili
dijelovi pojedinih zemalja imaju potpuno drugačiji historijski kontekst od
Bosne i Hercegovine, da bi se njihovi politički sistemi mogli koristiti u mojoj
zemlji.
Drugi problem je taj
da bi eventualno uvođenje konsocijacijske demokratije u Bosni i Hercegovini
zasigurno dovelo do novih postupaka pred Evropskim sudom za ljudska prava, jer
takva vrsta političkog modela je temeljena na nejednakosti i poništavanju
temeljnih principa liberalne demokratije, bez obzira što ona kao svoj princip
sadrži elemente proporcionalne zastupljenosti. Koristiti takve, davno
prevaziđene političke modele, bio bi zasigurno korak unazad u Bosni i
Hercegovini.
Takve politike idu toliko daleko da negiraju postojanje bosanskohercegovačke
nacije, zemlje koja postoji skoro hiljadu godina, već svaki izraz nacionalnosti
žele prikazati kroz etničko pitanje. Želim, danas kazati da sam ja po
nacionalnosti Bosanac i Hercegovac i etnički Hrvat, jer je nacija izraz
pripadnosti vlastitoj državi. Susjedne zemlje negiraju bosanskohercegovačku
naciju, nastojeći iskoristiti etničke identitete u mojoj zemlji u njihovu korist,
stvarajući takav ambijent da bismo mi, Bosanci i Hercegovci, trebali njih
pitati za saglasnost, smijemo li uopće po nacionalnom opredjeljenju biti
Bosanci i Hercegovci. To je apsolutno neprihvatljivo i u potpunoj suprotnosti
sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i temeljnim slobodama.
S druge strane, kada
sagledamo sistem odlučivanja, danas, u Bosni i Hercegovini imamo takvu
situaciju, da se postojanje bilo kakve većine u Donjem domu Parlamenta, odnosno
na izborima direktno izabranim donjim domovima zakonodavnih organa vlasti, u
cijelosti poništava kroz jedan novi politički alat koji se zove „entitetsko
glasanje.“
To u najkraćem znači,
da u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine ili Donjem
domu, koji broji 42 zastupnika, njih najmanje 5 (pet) mogu zakočiti bilo kakvo
odlučivanje, jer dolaze iz jednog od dva entiteta. Da li je takvo nešto izraz
liberalne demokratije? Naravno da nije, jer je očito da politička manjina, može
zakočiti donošenje bilo kojih odluka na štetu političke većine, sve dok se toj
manjini ne udovolji. Takvo nešto imamo danas u Bosni i Hercegovini, koja se putem
očitih separatističkih aktivnosti drži u
političko-talačkoj krizi, u čijoj konačnici se krije sistem blokada, ucjena i
držanja Bosne i Hercegovine u potpunoj političkoj neizvjesnosti, sve dok se ne
ispune želje i namjere pojedinih političkih lidera.
Zar to nije izraz
potpune autokratije i nedostatka temeljnih principa demokratije?
I da stvar bude još
gora, povod za držanje Bosne i Hercegovine u stanju krize nalazi se u tome što
neko neće da prihvati presude Međunarodnog suda iz Haaga u kojima je utvrđen
zločin genocida. Zamislite ovom prilikom šta bi nepoštivanje odluka bilo kojeg
suda značilo u vašim zemljama? Nesumnjivo krivičnu odgovornost onih koji ne
poštuju presude sudova.
Slično je i sa
odlučivanjem u Gornjem domu Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine pod
nazivom Dom naroda, koji se sastoji od 15 posredno delegiranih zastupnika koje imenuju
političke stranke, gdje samo njih 2 (dvojica) mogu zakočiti bilo koje donošenje
odluka i to na način da svih 42 zastupnika iz Predstavničkog
doma mogu jednoglasno donijeti neku odluku, a da samo njih dvoje iz Doma naroda
to sve mogu oboriti, jer je potrebna odgovarajuća entitetska većina.
Zar to nije vidan
pokazatelj nejednakosti glasa zastupnika u dva doma Parlamentarne skupštine
Bosne i Hercegovine, gdje glas jednog zastupnika iz Doma naroda, kojeg imenuju
političke stranke, ima najmanje trostruko veću vrijednost od delegata iz Predstavničkog
doma, kojeg biraju građani Bosne i Hercegovine?
To se danas koristi
kao političko sredstvo kako bi se onemogućilo normalno funkcionisanje
institucija vlasti Bosne i Hercegovine, sa potpunim zanemarivanjem temeljnih
demokratskih principa i to smatram neprihvatljivim. Iz tih razloga, postoji i
najnovija apelacija prema Evropskom sudu za ljudska prava, koja se tiče
nejednakosti glasa u dva zakonodavna doma u Bosni i Hercegovini.
Nažalost, primjena
koncepta "konstituentnih naroda" i etničkog glasanja u svakodnevnom
političkom odlučivanju u institucijama Bosne i Hercegovine već 26 godina ne
služi zaštiti prava "konstituentnih naroda" već sprečavanju Bosne i
Hercegovine da se stabilizuje i napreduje.
Od 2008. godine kada
je BiH potpisala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju s Evropskom unijom,
stranke koje podržavaju etnički zasnovan sistem odlučivanja, koriste etničke kvote
u donošenju odluka u izvršnim i zakonodavnim tijelima, kako bi spriječili
usvajanje evropskih standarda. Zakoni koji se tiču usvajanja pravne stečevine
Evropske unije padaju upravo u domovina naroda na etničkom glasanju, ili na
entitetskom glasanju u Zastupničkom domu BiH.
To se redovno događa,
iako zakoni iz pravne stečevine Evropske unije ne diraju u etnički identitet,
kulturu, tradiciju, jezik i obrazovanje kao vrijednosti koje bi domovi naroda trebali
da štite.
Iz tog razloga u
parlamentarnoj proceduri stoje desetine zakona iz evropske agende, zato ne
možemo popuniti Ustavni sud Federacije BiH, zato nema imenovanja upravnih
tijela mnogih nezavisnih agencija za provođenje zakona, zato nam propadaju
sredstva iz evropskih fondova. I mnogo toga drugog na štetu svih građana Bosne
i Hercegovine, a sve pod krinkom borbe za legitimne etničke interese
„konstituentnih naroda“. To je, također, neprihvatljivo.
Ovdje se, zato, radi o
zloupotrebi prava "konstituentnih naroda" radi sprečavanja Bosne i
Hercegovine da postane dijelom civilizovane zajednice evropskih parlamentarnih
demokratija i kako moja zemlja nikada ne bi mogla postati članicom Evropske
unije. Takva politika ima namjeru od moje zemlje napraviti teritoriju nad kojom
će uticaj imati strani režimi, bilo ekonomskim putem, bilo stvaranjem novih
„Transdnjestrija“ na Zapadnom Balkanu od jednog dijela moje zemlje.
Želim podsjetiti da je
i Evropska komisija precizno pravno identifikovala u „Mišljenju“ iz 2019.
godine sve što moja zemlja treba unaprijediti kako bi nastavila svoj dugi put
ka kandidatskom statusu.
U tom trenutku
politički akteri koji zagovaraju nestanak Bosne i Hercegovine odlučili su da
zaustave sve procese i vrate 3,5 miliona ljudi unatrag u 1995. godinu pričom o
pravima "konstituentnih naroda", vraćanju nadležnosti entiteta i
konačno anticivilizacijskim otporom prema kažnjavanju negiranja genocida i
ratnih zločina koji su već presuđeni.
U današnje vrijeme,
kada se u Bosni i Hercegovini govori o potrebi za izmjenama Ustava i Izbornog
zakona, sa ciljem implementiranja pet presuda Evropskog suda za ljudska prava,
opet imamo pojavu onih političkih snaga koje nemaju namjeru implementirati te presude,
već kroz izraz političke manipulacije nastoje kreirati novi ustavni aranžman i
izborni sistem sa dubljom diskriminacijom koja bi bila zaklonjena iza nejednake
vrijednosti glasa građana Bosne i Hercegovine.
U tome, nažalost, direktno
učešće imaju i susjedne zemlje, čiji je cilj veoma jasan – ostvariti sve ratne
ciljeve koristeći politička i diplomatska sredstva u mirnodopskim uslovima.
Njihova namjera ogleda
se u dva aspekta. Prvi da kroz izmjene Ustava i Izbornog zakona Bosne i
Hercegovine kreiraju takav sistem u kojem će te susjedne zemlje imati „zlatnu
dionicu“ ili ključnu riječ u donošenju svih odluka u Bosni i Hercegovini, a
time i potpunu kontrolu nad mojom zemljom. Takve namjere lako ćete prepoznati
svaki put kada oni govore o „konstituentnosti naroda“ ili u frazi da će
prihvatiti sve „što se tri etničke zajednice dogovore.“
Bez obzira što one
time vrše udar na temelje demokratije, ljudskih prava i vladavine prava, one
tako nešto često rade u diplomatskim razgovorima, pa čak i sa vama, sa čim ste,
vjerujem i vi povremeno suočeni.
I drugo, kada vide da
tako nešto ne može uspjeti, onda oni posežu za njihovim saveznicima u Bosni i
Hercegovini koji, u ime tih susjednih zemalja, vrše blokade rada institucija
Bosne i Hercegovine, nastojeći stvoriti privid da je Bosna i Hercegovina nefunkcionalna
država.
Dodatno, susjedne
zemlje osim što vrše upad u politički sistem moje zemlje, nastoje kroz njihove
političke satelite u Bosni i Hercegovini, imati potpunu kontrolu nad prirodnim
i svim drugim resursima moje zemlje. Kako drugačije objasniti političke namjere
susjednih zemalja da se ne utvrdi granica sa Bosnom i Hercegovinom putem
međunarodnog ugovora o granici, kako na kopnu, tako i na moru, a sve sa ciljem
da oni imaju mogućnost upravljanja prirodnim resursima Bosne i Hercegovine?
Zato koristim ovu
priliku da vas sve zajedno zamolim da ne prihvatate takvu vrstu diplomatskih
razgovora, jer se time nanosi šteta Bosni i Hercegovini i njenim građanima.
Na kraju, iskoristio
bih priliku da vam ukažem na moju viziju rješenja za Bosnu i Hercegovinu. Kao
prvo, smatram i od toga odustati ne mogu, potrebno je ostvariti jednakost
svakog građanina Bosne i Hercegovine kako bismo stvorili društvo jednakih šansi.
Time bismo otklonili
sve vidove diskriminacije koje nosi taj fenomen „konstituentnosti naroda“ za
koji još jednom želim istaći, da se radi o principu ili alatu za stvaranje
ambijenta nesagledive i neprekidne korupcije ili društva u kojem ne uspijevaju
najbolji među nama, već podobne ili familijarno, nepotistički vezane osobe.
Sistem u kojem
dominira sistemska korupcija, nije prihvatljiv niti za jedno savremeno društvo,
pa tako ni za Bosnu i Hercegovinu.
Kao drugo, potrebno je
izvršiti izmjenu političkog sistema Bosne i Hercegovine na način da sa
ograničene ili limitirane demokratije uspostavimo sistem potpune demokratije,
na način kako je to utvrđeno u pet presuda Evropskog suda za ljudska prava, ali
i u skladu sa Mišljenjem Venecijanske komisije iz 2005. godine koja je analitički
tačno i pravno precizirano ukazala na sve izmjene koje Bosna i Hercegovina mora
obaviti, ako želi biti dijelom modernih demokratskih društava.
Zato želim iskoristiti
ovu priliku da vas sve zamolim da se upoznate sa Mišljenjem Venecijanske komisije
o Bosni i Hercegovini iz 2005. godine, jer je veoma važno da njeno mišljenje
prihvatimo kako pomoć Vijeća Evrope državama u procesima tranzicije.
Najzad, izmjene Ustava
i Izbornog zakona Bosne i Hercegovine ne mogu biti obavljene ako se u tim
izmjenama neće uvažiti temeljni principi liberalne demokratije, ljudskih prava
i vladavine prava, jer sve drugo, moju zemlju vodi u dodatnu nestabilnost, a
time i u nestabilnost cijele regije Zapadnog Balkana. Svi mi dobro znamo da je
građanin, pojedinac, nositelj suvereniteta svoje zemlje, što se isto mora primijeniti
i u Bosni i Hercegovini. Koristim ovu priliku da vas sve zajedno zamolim da ne
pristajete na sve one diplomatske i političke razgovore, koje žele nanijeti
štetu Bosni i Hercegovini, a takve ćete razgovore veoma lako prepoznati – oni
će biti izvan temeljnih principa Vijeća Evrope.
Zahvaljujem na vašoj
pažnji.