Ovaj veličanstveni spomenik, bar ga ja tako doživljavam, jeste sjećanje prije svega na njih, jeste bar pokušaj da se njihovim najdražima i najbližima kaže i pokaže kako nisu zaboravljeni, niti oni, niti njihova žrtva.

Ovaj spomenik jeste neka vrsta moralne obaveze naše cijele generacije, koja je imala nesreću da se nađe u ratu, ali je svoju obavezu prema najbližima, svojoj domovini, ispunila hrabro ali i, što je vrlo važno, časno!

Zbog naših poginulih drugova, zbog naših drugova koji su ostali bez svog zdravlja, njihovih porodica, zbog ovog spomenika, hvala svima onima koji su doprinijeli da smo danas ovdje i to baš ovim povodom.

Nije mi namjera biti pretenciozan, a pogotovo biti patetičan, ali mi se čini da je nama koji smo imali sreću ili smo, zahvaljujući Bogu, ostali živi i barem relativno zdravi, nekako normalno, prirodno, na ovakvim mjestima misliti upravo na naše drugove, saborce, te nakon ovoliko godina poručiti da nam i dalje nedostajete, i dalje ste nam u mislima, i dalje smo ponosni što smo vas poznavali i vječno vam hvala za sve!

Rekoh već da neću o prošlosti, ona je takva kakva jeste, mijenjati se ne može, ali bih volio da kažem nešto, vrlo kratko, o našoj sadašnjosti i eventualno o onome što bi se moglo očekivati u budućnosti.

Ko smo danas mi, Bosanci i Hercegovci? Jesmo li svjesni trenutka u kojem živimo, šta nam je danas važno, znamo li šta hoćemo i gdje idemo? To su pitanja koja bismo trebali postaviti sami sebi.

Jasno nam je da politike koje su dovele i izvele sve ono zlo koje nas je snašlo i udarilo u ratu, ne da nisu nestale niti umrle, nego, izgleda, jačaju i ponovo kidišu na ovu našu malu i lijepu zemlju. Kidišu sa istim ciljevima kao i devedesetih godina prošlog vijeka.

Možda oni koji osmišljavaju i predvode te politike misle kako su danas bolje i lukavije sakrili svoje ciljeve, možda misle da danas imaju čak i moćnije saveznike nego tada, možda misle da mi ne obraćamo pažnju na ono što rade, možda misle da je pred njima pravi trenutak za konačni i završni udarac. Moguće je da je upravo tako!

Ali, teže pitanje, a pogotovo odgovor na to pitanje od kojeg nekada svjesno, a nekada nesvjesno bježimo jeste - šta mi radimo?! Jesmo li uopće svjesni toga, jesmo li svjesni svijeta oko sebe i svega što se dešava, je li nam važno sve ovo što se dešava?

Naprimjer, pitam se jesmo li svjesni da je u Bosni i Hercegovini ponovo počeo progon ljudi zbog mišljenja i iznošenja mišljenja, pisanja? Jesmo li svjesni da represivni aparat države, naše države počinje da se koristi za političke progone ljudi zbog drugačijeg mišljenja? Jesmo li spremni da na to zažmirimo?

Jesmo li spremni da šutimo ili da i to otvoreno kažemo? Jer, zaboga, to se ne dešava nama nego nekome drugom, a da se onda “probudimo“ kada bude kasno, kada nam “nož opet bude pod grlom”.

Jesmo li danas spremni da napravimo razliku između politika, prljavih samih po sebi, i izdaje zemlje? Jesmo li spremni napraviti razliku između oportunizma, konformizma i ljudske časti, pa i empatije? Ili kako bi to ljudi u Bosni i Hercegovini rekli - je li nam stalo “do obraza” bar upola koliko i do ličnih interesa?

Jesmo li danas spremni da udovoljimo raznim UZP-ovima, velikodržavnim projektima, jesmo li spremni opet biti “glavno jelo na meniju” zla koje nas je snašlo krajem prošlog vijeka?

Gadna i teška su to pitanja! A odgovori su surovi i bolni! I već neko vrijeme se pitam da li je dobro da izgovorim ovo, jesu li ljudi u Bosni i Hercegovini spremni čuti takva pitanja, žele li ih čuti? Pogotovo se pitam jesmo li spremni dati odgovore na ta pitanja?

I na kraju, jesmo li spremni da zaboravimo, i to samo i isključivo zbog svog oportunizma i konformizma, zbog ličnih interesa, sve one koji danas nisu među nama i zbog kojih smo se danas okupili? A ako jesmo, najmanje što možemo da uradimo jeste da se pošteno sjetimo da ti zbog kojih smo se danas ovdje okupili, nisu bili takvi ljudi i nisu kalkulisali, nisu se predavali. Bili su spremni sve žrtvovati za ono što vole i do čega im je bilo stalo, više  nego do vlastitog života! Naravno, nije svako ljudsko biće heroj! Ljudski je i to! Ali “gurati glavu u pijesak”, ne željeti vidjeti i pored širom otvorenih očiju, najblaže rečeno, glupo je i na kraju pogibeljno!

Ako pomislite da je ovo pesimistično i da sam ja sam pesimističan, griješite. Nisam uopće pesimista, ja samo nisam spreman da bježim od istine i (u ime licemjerja koje se u poslu kojim se ja bavim danas zove, suvremeno, “biti politički korektan”) nisam spreman da lažem ni sebe ni vas. Bojim se da je to naša sadašnjost, sadašnjost puna teških pitanja. Ja sam površno spomenuo samo nekoliko njih. Ima ih, nažalost, još.

Od spremnosti da odgovorimo na ta pitanja, prije svega sami sebi, zavisit će i naša budućnost!

Ne zamjerite, dragi prijatelji!

I hvala vam!