Postoji veći broj elemenata koje treba razmotriti u kontekstu naziva ovog panela. Prvi se odnosi na teoriju povratka realpolitike u međunarodne odnose te međunarodnu i globalnu sigurnost. 

Treba imati na umu da realpolitika, po svojoj definiciji, podrazumijeva percepciju međunarodnih odnosa primarno kroz kategoriju tvrde, prevashodno vojne, a zatim i  ekonomske moći. 

To je fundamentalan instrument realizacije projektovanih interesa i ciljeva, koji podrazumijeva prilično ogoljen pogled na svijet, oslobođen bilo kakvih dubljih vrijednosnih elemenata, izuzev onih koji se odnose na očuvanje, stabilnost i moć države kao takve.

Uprkos činjenici da nas neki novi događaji kojima svjedočimo, poput konflikta u Ukrajini i Gazi ili novih geopolitičkih okolnosti, upozoravaju, kako i sam naziv panela ukazuje, na „povratak“ realpolitike, smatram da su realpolitika i njene bazične kategorije uvijek prisutne, odnosno da su konstanta međunarodnih odnosa i sigurnosti, a da je ono što se mijenja samo intenzitet njihove pojavnosti u određenim fazama ili historijskim epohama.

Mi koji dolazimo iz zemalja Zapadnog Balkana, koji je ne tako davno takođe bio poprište rata i razaranja, i koji i dalje živimo sa visokim stepenom uplitanja i učešća određenih stranih aktera u naša unutrašnja pitanja, uvijek smo svjesni da je dovoljno veoma malo da „realpolitika“ pokaže svoje najružnije lice, gdje sila i moć postaju jedini argument u političkim procesima i odnosima.

Time dolazimo do drugog relevantnog pitanja, a ono se tiče samih okolnosti u kojima se realpolitika manifestuje kao dominantna matrica ponašanja te, ujedno, naše zajedničke odgovornosti za postojeće stanje u međunarodnim odnosima.

Evidentno je da realpolitika i njena esencija primarno dolaze do izražaja kada zakažu ključni instrumenti, čija je jedna od osnovnih funkcija upravo amortizacija bilo kakvih impulsa u međunarodnim odnosima koji polaze od kategorija sile i moći.  

Nažalost, živimo u svijetu potpune funkcionalne atrofiranosti multilateralnih međunarodnih struktura. Drugim riječima, njihov neuspjeh da ispune svoju osnovnu misiju toliko je evidentan da gotovo više ne vjerujemo u njihovu sposobnost da premoste razlike i suprotstavljenim stranama pomognu da postignu dogovor, niti da globalnoj zajednici pomognu da dođe do zajedničkog stava o svim relevantnim ili teškim pitanjima u međunarodnim odnosima.

Također, živimo u svijetu izrazitog nepovjerenja između ključnih aktera na globalnoj sceni i njihove direktne „borbe za moć“, dubokih podjela i „zauzimanja strana“ u sukobima i odnosima između država, koji su se ne samo mogli, već i morali izbjeći.

Stoga, odgovornost za postojeće stanje u međunarodnim odnosima leži na svima nama, a prvenstveno na onima koji svojim kapacitetima i resursima dominantno oblikuju ne samo postojeće stanje, nego i našu neposrednu i dalju budućnost na globalnoj ravni.

Svi oni koji smatraju da instrumenti realpolitike predstavljaju pravi način ostvarenja proklamovanih interesa i ciljeva, zaboravljaju da je realpolitika po svojoj prirodi ne samo destruktivna, nego i autodestruktivna, te da dugoročno ne može donijeti ni stabilnost, niti prosperitet. 

Uvjerena sam da je zadnji čas da se svi zajedno „trgnemo” i počnemo da ozbiljno i odgovorno razmišljamo o tome kako obnoviti posrnule međunarodne strukture, počevši od OUN-a, te kako ih adaptirati savremenom trenutku i njegovim izazovima i očekivanjima onih koji se iskreno zalažu za mir i stabilnost. 

Naravno, zvučalo bi preambiciozno reći da od velikih igrača očekujemo i tražimo da smanje svoje apetite i ambicije, ali i dalje možemo insistirati da svi mi ovdje prisutni okupimo u nastojanju da obnovimo uzajamno povjerenje i osiguramo zajednička „pravila igre” koja će podjednako poštovati svi, bez obzira na kvantum snage i moći kojim raspolažu.

Poštovane ekselencije,

paradoksalno, bez obzira na sveukupan civilizacijski, tehnološki, naučni i društveni razvoj, današnji svijet se suočava sa najkompleksnijim sigurnosnim izazovima u svojoj historiji.

U uslovima globaliziranosti svijeta i izražene integrisanosti i međuzavisnosti, svi ćemo trpiti posljedice negativnih individualnih i kolektivnih odluka i ponašanja

Stoga, sa određenom dozom zabrinutosti za budući razvoj događaja, i sa ovog mjesta želim da uputim apel svima, a naročito ključnim akterima na međunarodnoj sceni, da se instrumenti realpolitike zamijene pregovaračkim procesom i diplomatskim sredstvima.

U suprotnom, svijet će tonuti u sve dublje podjele i neizvjesnosti, a uvjerena sam da upravo to želimo da izbjegnemo, kao što sam uvjerena da se ovaj forum čvrsto zalaže za pravedniji i mirniji svijet.  

Zahvaljujem.