Srdačno vas pozdravljam u ime Predsjedništva Bosne i Hercegovine i lično ime, a gostima iz inostranstva želim dobrodošlicu u Bosnu i Hercegovinu i Sarajevo.

Raduje me što imam priliku otvoriti današnju Međunarodnu konferenciju „Članovi parlamenata i vjerski lideri za mir i suživot“, a kako bismo razgovarali o temi mira i života (radije biram ovu riječ i termin nego riječ suživot) ovdje u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine, pogotovo što mislim da o toj temi, bez obzira kako na to ko gledao, mi u Bosni i Hercegovini imamo što i reći.

Pitanje života i mira ili života u miru, aktuelno i danas, glavno je pitanje koje se pred nas kao društvo postavljalo nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma u novembru 1995. godine.

S obzirom da je to ujedno bio mirovni sporazum, upravo je od stanja mira ovisilo održavanje čitave ustavne i društvene strukture unutar Bosne i Hercegovine, koja je ustanovljena kroz teške kompromise.

Mir je dakle bio u središtu onoga što je nakon agresije i krvavog rata bio naš opći, odnosno zajednički interes. Brojni sigurnosni i drugi izazovi, pa i tenzije u ovom postdejtonskom periodu historije Bosne i Hercegovine, nisu mogli nadjačati osnovnu građansku potrebu za mirom i stabilnošću.

Ta osnovna građanska potreba za mirom odnijela je svojevrsnu pobjedu u bosanskohercegovačkom društvu i omogućila, barem djelimičnu, društvenu integraciju, ne samo u institucionalnom, nego i u privrednom, kulturnom i sportskom smislu.

Iako je Bosna i Hercegovina ostala administrativno podijeljena na entitete, kantone i distrikt, kretanje ljudi, robe i kapitala se nije moglo zaustaviti, kao što se nisu mogli zaustaviti niti brojni drugi susreti u različitim društvenim disciplinama. Mir je svaki dan dobivao smisao i bilo je sve jasnije da je on najveća vrijednost jednog političkog sporazuma kojim, budimo pošteni, niko nije bio zadovoljan.

Mir, naravno, možemo zahvaliti sebi kao građanima, a možemo i zahvaliti  prijateljima iz međunarodne zajednice koji su, ruku na srce, dali solidan doprinos u njegovom održavanju.

Sve to, u skoro tri decenije postdejtonske historije, stvorilo je preduslove za jedno stabilno stanje života u miru u Bosni i Hercegovini, za kojeg sam uvjeren da se može pretvoriti u trajni mir ukoliko se Bosnu i Hercegovinu ne bude ugrožavalo izvana, kao što je to do sada bio slučaj. Perspektiva trajnog mira u Bosni i Hercegovini ovisi isključivo od toga, jer nemiri i sukobi u Bosni i Hercegovini nisu se rađali sami od sebe, nego su uvijek i u pravilu inicirani i donošeni sa strane.

Stanje života u miru u Bosni i Hercegovini najvidljivije je upravo ovdje, u glavnom gradu Bosne i Hercegovine, u Sarajevu. Iako još nije zaliječilo sve rane, a pitanje je da li je to uopće i moguće, činjenica je da se Sarajevo može smatrati jednim od najslobodnijih i najliberalnijih gradova, ne samo u Bosni i Hercegovini, nego i na čitavom Zapadnom Balkanu. 

Po svom karakteru i prirodi Sarajevo je oduvijek takvo i bilo! U Sarajevu se smatra sasvim normalnim, gotovo prirodnim, da u njemu žive, rade, sarađuju, druže se, pa i više od toga, ljudi iz cijele Bosne i Hercegovine, ljudi svih etničkih i vjerskih identiteta. To je jednostavno naš način života i mi u tome vidimo normalnost, a ne neku spektakularnu činjenicu i nešto novo.

Ma koliko se neki politički akteri trudili da istaknu postojanje administrativnih linija, praktičan život svjedoči tome da se ljudi oslanjaju jedni na druge u svakodnevnim aktivnostima. To na najbolji način govori u prilog jednom, ipak, ugodnom i mirnom životu. Tome su, ako ništa drugo, dokaz hiljade ljudi, iz cijele Bosne i Hercegovine, koji svaki dan dolaze na posao u Sarajevo, te rade u miru i slozi sa svojim kolegama, kao što su tome dokaz i mnogi ljudi koji iz Sarajeva idu u druge dijelove Bosne i Hercegovine. 

Sliku života i perspektivu trajnog mira naročito mogu ojačati vjerske zajednice i njihovi lideri. Govorim ovo iz razloga koji nam je svima dobro poznat, htjeli to neki ili ne, uloga vjerskih zajednica i vjerskih lidera u našoj zemlji je ipak uloga duhovnih, ali i generalno moralnih autoriteta kod dobrog dijela Bosanaca i Hercegovaca. Time je ta uloga važnija, ali je i odgovornost veća!

Želio bih da smo nešto češće u prilici čuti vjerske službenike da o miru, životu u miru i saradnji, govore kao što je odgovarajući na optužbe, a u vezi sa gostovanjem Sarajevskog ratnog teatra u Banjoj Luci, govorio glumac Aleksandar Stojković.

Završit ću svoje obraćanje njegovim riječima jer su to za mene, a da ne budem pretenciozan i proglasim ih važnim za svakoga, jedne od najvažnijih misli koje su izrečene nakon rata u Bosni i Hercegovini.

Citiram: 

„Da li vi smatrate da bih ja, Aleksandar Stojković, borac vojske Republike Srpske i ratni vojni invalid, trebao da imam zabranu da učestvujem na bilo kojem festivalu u Federaciji Bosne i Hercegovine zato što sam bio pripadnik vojske Republike Srpske, pogubio najbolje drugove i izgubio rodni kraj, izgubio najljepšu mladost ... da ja trebam nekom da se pravdam zato što smo mi pozvali naše kolege da dođu da igraju ovdje predstavu, 30 godina nakon rata. Dvije vlade, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine i Vlada Republike Srpske, sastančile su neki dan zajedno, je li njih to neko pitao? Možda ima neki Zlatni ljiljan tu, možda ima neki koji je mene ranio 1992. godine, pa šta? Je li treba da živim u tom svijetu? Je li treba da mom Marku kažem: 'Nemoj slučajno da pređeš u Sanski Most, je li treba to da radim?'“, kraj citata.

Hvala vam za pažnju. Želim svima uspješan rad i održavanje Konferencije.