Poštovane kolegice i kolege, članovi Predsjedništva,
uvaženi predstavnici institucija Bosne i Hercegovine,
vaše ekselencije,
uvaženi predstavnici vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini,
dame i gospodo,
dragi ljudi Bosne i Hercegovine,
maloprije sam položila zakletvu.

I dok sam izgovarala te riječi, mogli ste čuti koliko
je zapravo jednostavna njihova poruka. Preuzeti dužnost doslovno znači preuzeti
odgovornost prema onima koji su vas birali, prema narodu kojeg predstavljate i
prema zemlji čije institucije od danas zastupate.
Prije nešto više od mjesec dana ljudi su birali.
Hrvatski narod je jasno pokazao koga želi za svoga predstavnika u
Predsjedništvu Bosne i Hercegovine i na tom povjerenju bit ću zahvalna cijeli
život, ali izborna pobjeda završila je onog dana kada su prebrojani glasovi.
Od danas počinje odgovornost. Od danas više pitanje
nije ko je dobio povjerenje, nego što s tim povjerenjem možemo napraviti.
U Predsjedništvo Bosne i Hercegovine dolazim kao
hrvatska članica Predsjedništva i to s ponosom ističem. Želim da se Hrvati u
Bosni i Hercegovini osjećaju ravnopravno, sigurno i politički zastupljeno. Ali
svoju ravnopravnost ne želimo graditi na neravnopravnosti bilo koga drugog.
Ne tražim da Hrvati imaju više i ne prihvatam da imaju
manje. I vjerujem da isto pravilo mora vrijediti za svakog drugog u ovoj zemlji
jer Bosna i Hercegovina ne mora biti zemlja istih ljudi.
Nikada to nije ni bila. Ali mora biti zemlja u kojoj
ljudi jednako vrijede i to je odgovornost svih nas koji javno djelujemo. U tome
je, vjerujem, puno više od političke poruke. U tome je potencijal naše
budućnosti.
Predugo smo u Bosni i Hercegovini živjeli s idejom da
nečiji dobitak mora biti poraz nekog drugog. Da, ako je dobro Hrvatima, neko
mora izgubiti. Da, ako je dobro Bošnjacima, neko mora strahovati. Da, ako je
dobro Srbima, neko drugi mora biti ugrožen.
Takva politika možda može osvojiti izbore, možda čak i
najlakše ih osvaja. Ali takva politika ne može izgraditi zemlju.
Ja vjerujem da možemo drugačije i ja vjerujem da je
došlo vrijeme da moramo drugačije.
Vjerujem da hrvatska ravnopravnost može učiniti Bosnu
i Hercegovinu stabilnijom. Da sigurnost jednog naroda može povećati sigurnost
svih drugih. Da poštovanje identiteta ne mora stvarati udaljenost među nama i
da se pripadnost vlastitom narodu i pripadnost Bosni i Hercegovini ne moraju
međusobno isključivati.
Ja sam Hrvatica. Bosna i Hercegovina je moja domovina.
Isto tako, ja sam i Evropljanka. I u tome za mene nema nikakve protivrječnosti.
Bosna i Hercegovina ne smije biti ekskluzivna za bilo
koga. I Bosna i Hercegovina ne smije biti isključiva prema bilo kome.
I pred nama troma koji danas preuzimamo odgovornost
bit će mnogo pitanja oko kojih se nećemo slagati. To je demokratija, to je
različitost mišljenja.
Gospođa Cvijanović i gospodin Bećirović i ja dolazimo
iz različitih političkih tradicija. Imamo različita iskustva, različite stavove
i različite birače koji od nas nešto očekuju.
Ja danas neću obećati da ćemo nas troje iduće četiri
godine govoriti jednim te istim glasom.
To ne bi bilo iskreno. Ali mogu obećati nešto drugo.
Da ću učiniti sve što mogu da svako naše neslaganje ne postane nova državna
kriza i da ću težiti da pronađemo ono malo, ali važno područje oko kojega se
ova zemlja može okupiti.
Mir.
Sigurnost.
Funkcionalne institucije.
Evropska budućnost.
Radna mjesta.
Bolje škole i bolnice.
Više prilika da mladi ljudi baš ovdje grade svoj
život.
To su i bošnjački i hrvatski i srpski interesi. To su
interesi svih onih koji su nas birali, ali i interesi svih onih koji su birali
neke druge, pa čak i onih koji su taj dan ostali kući.
Moji roditelji, zbog kojih sam danas tu i koji su na
moju radost danas tu, pripadali su generaciji koja nam je ostavila mir.
Moja generacija ima drugačiju odgovornost. Mi tom miru
moramo dati sadržaj jer mir nije samo odsustvo rata.
Mir je kada roditelj ne razmišlja hoće li mu dijete
otići iz ove zemlje. Mir je kada čovjek zna da će posao dobiti zato što zna i
može, a ne zato što nekoga poznaje.
Mir je kada se ljudi ne boje zbog svog imena, zbog
svog jezika, zbog svog identiteta ili mjesta u kojem žive.
Mir je kada institucije rade, kada zakon vrijedi
jednako. Mir je kada političari rješavaju probleme umjesto da ih proizvode.
To je sadržaj mira koji naša generacija duguje onom
miru koji je naslijedila.
Predsjedništvo Bosne i Hercegovine u tome ima posebnu
odgovornost. Ova institucija predstavlja Bosnu i Hercegovinu i kući, ali i
prema svijetu.
I zato želim diplomatiju koja će biti profesionalna i
koja će predstavljati politiku kojoj je narod dao povjerenje, ali vodeći računa
o interesima cijele zemlje.
Želim da naši ambasadori otvaraju politička vrata, ali
da otvaraju vrata i našim poduzetnicima, naučnicima, umjetnicima i mladim
ljudima.
Želim instituciju koja razgovara, predviđa, sluša i
govori, koja može ono oko čega se ne slažemo staviti sa strane, ali koja može
odraditi onaj posao koji je moguće odraditi.
Ne mogu danas obećati da ćemo za četiri godine
riješiti probleme koji su nastajali desetljećima. Upravo takva obećanja dio su
razloga zbog kojih ljudi sve manje vjeruju politici.
Ali mogu obećati kako ću ja raditi.
Mogu obećati da ću biti dostupna ljudima, da ću biti
spremna slušati ljude koji se s mnom ne slažu. I neću obećavati ono što nije u
mojoj moći. A tamo gdje imam ovlast i odgovornost, tražit ću rezultat.
Nikada neću zaboraviti da mi ova funkcija ne pripada
trajno. Ona mi je povjerena privremeno, a na kraju mandata želim vidjeti Bosnu
i Hercegovinu koju ostavljamo boljom nego što smo je zatekli, u kojoj su Hrvati
sigurni u svoju ravnopravnost, a da se zbog toga nijedan Bošnjak, nijedan Srbin
ili bilo koji drugi građanin ne osjeća manje vrijednim.
Želim vidjeti Bosnu i Hercegovinu koju smo pomakli
nekoliko mjerljivih koraka bliže Evropi. I želim vidjeti Bosnu i Hercegovinu u
kojoj smo ljudima vratili barem dio vjere da politika može nešto napraviti, a
ne samo nešto reći.
I to neće biti posao jedne osobe. I to neće biti posao
samo nas troje. Bit će potreban doprinos institucija, političkih stranaka, vjerskih
zajednica, privrede, akademske zajednice, medija, civilnog društva, ljudi u
našoj zemlji, ali i naših ljudi širom svijeta.
Ipak, neko mora početi i mi s ovom svečanom zakletvom danas počinjemo.
Danas smo dobili tu odgovornost da gradimo zemlju u
kojoj različitost nije strah i u kojoj ravnopravnost nije predmet stalne borbe,
nego normalno stanje demokratije, u kojoj mladi ljudi ne pitaju kako otići,
nego vide razlog ostati.
Ne moramo biti isti. Nikad nismo ni bili i nikad
nećemo ni biti. Ali možemo poštovati jedni druge. Možemo zajedno raditi. Možemo
zajedno nositi odgovornost.
Možemo graditi Bosnu i Hercegovinu u kojoj ćemo svi
vrijediti jednako.
To je moja obaveza.
To je moja nada.
A danas je to i moj posao.
Hvala vam.