građani Srebrenice,

dame i gospodo!

Danas ispraćamo 534 žrtve genocida, među kojima se nalazi 44 maloljetne djece. Neka od djece koja su ovdje ubijena bi i danas – 14 godina kasnije – bila maloljetna.

Bol koji osjećaju njihove porodice nikada ne možemo u potpunosti osjetiti, ali ga s njima dijelimo. Današnji skup pokazuje da Srebrenica neće nikada biti zaboravljena.

Međunarodni sud pravde je donio presudu, prvu takve vrste u historiji, ali je ta presuda ostala bez pažnje koju zaslužuje. Onima koji su govorili o ovoj presudi zamjerano je na „življenju u prošlosti“. Ovo je, nažalost, naša sadašnjost. Tek nas čeka suđenje Radovanu Karadžiću, koji je optužen za genocid u još deset općina širom Bosne i Hercegovine, pored Srebrenice. To je, nažalost, i dio naše budućnosti.

Ujedinjene nacije su priznale veliku nepravdu koju su počinile prema Srebrenici. U izvještaju koji je usvojila Generalna skupština UN-a stoji da:

“Kroz greške, loše odluke i nemogućnost spoznaje zla koje nam se suprotstavljalo, propustili smo da ispunimo našu dužnost i pomognemo da se spasu ljudi Srebrenice od srpske kampanje masovnog ubijanja...Srebrenica je kristalizirila istinu koja je shvaćena isuviše kasno od Ujedinjenih nacija i svijeta uopće: da je Bosna jednako bila moralna obaveza koliko i vojni konflikt. Tragedija Srebrenice će nas zauvijek proganjati”.

Greške mogu biti počinjene, ali se ne smiju ponavljati. Nepravda ovih razmjera se ne ispravlja zanemarivanjem presude Međunarodnog suda pravde, niti insistiranjem na rješenjima kroz koja se uvijek iznova prave ustupci politici održavanja posljedica genocida i etničkog čišćenja.  Takva rješenja, kao ni do sada, neće biti prihvaćena.

I američki predsjednik Obama je zločine u Bosni i Hercegovini nazvao “mrljom na savjesti čovječanstva”. Ta mrlja će tu i ostati ukoliko svi ne budemo radili na konkretnim i životnim mjerama i rješenjima koja vode u smjeru suprotnom od nakana idejnih tvoraca ovih zločina. Njihova je nakana bila stvaranje etnički čistih teritorija i u tome su uglavnom i uspjeli, jer se povratak garantovan Daytonom nikada nije značajno ostvario. 

Nepravdu ne možemo ispraviti mjerama i rješenjima koja ne osiguravaju minimum ljudskih prava zagarantovanih Daytonom. Neprovođenje ključnih elemenata Daytona potvrđuje stotine hiljada naših građana koji su ne svojom voljom rasuti po cijelom svijetu. Ignorisanje ljudskih prava potvrđuje status ionako malog broja onih koji su se vratili svojim kućama.

Svi smo dužni raditi na tome da svi građani naše zemlje, bez bilo kakve razlike, uživaju mir, stabilnost i prosperitet, a to nije moguće bez minimuma pravde.

Našim susjedima, a posebno Srbiji, šaljemo poruku da želimo dobrosusjedske odnose, ali da to nije moguće u potpunosti ostvariti sve dok Srbija ne prizna odgovornost za zločine koje je počinio bivši beogradski režim, te dok Ratka Mladića drži na slobodi, a istovremeno proganja one koji su nas branili.

Priznanje nije znak slabosti, nego snage i zrelosti. Istina i pravda nisu neprijatelji mira. Upravo na njima se temelji mir i stabilnost. 

U tom smislu ohrabruje Rezolucija Evropskog parlamenta o proglašenju 11. jula Danom sjećanja na genocid u Srebrenici. Ta rezolucija je oličenje istinskih evropskih vrijednosti i zbog toga je pozdravljamo.

Ali riječi nisu dovoljne. Vrijeme je da preduzmemo konkretne korake i počnemo primjenjivati vrijednosti i standarde kako bismo se udaljili od posljedica ovog i drugih zločina. Bez obzira na sve, siguran sam da će prave evropske vrijednosti u ovoj zemlji pasti na plodno tlo. Mnogo toga dobrog u Bosni i Hercegovini potisnuto je zlom koje nas je snašlo. 

Koliko pozitivna može biti jedna takva evropska odluka pokazuje činjenica da su Hrvatska i Crna Gora također usvojile istu rezoluciju. Bilo bi od velikog značaja da to također urade Bosna i Hercegovina i Srbija.

Takav čin odaje počast žrtvama, ali i vraća nadu u zajedničku evropsku budućnost.

Foto galerija