Historija zgrade

Sažetak

Zgradu Predsjedništva Bosne i Hercegovine projektovao je arhitekta Josip Vancaš. Vancaš se odlučio fasadu zgrade uraditi u stilu firentinske rane renesanse. Zgrada zahvata prostor od 70 metara dužine i 65 metara širine, sa ukupnom površinom od 3.082 metra kvadratna i sa ukupno 203 prostorije. U prizemlju je svojevremeno bio predviđen smještaj za oficire, stražu i portire, zatim banke, odjele šumarstva, Katastarski arhiv, Zemaljsku kasu, Ekonomat i stanove za čuvare. Na prvom spratu smješten je Svečani salon visine 2 sprata, a na drugom spratu predviđen je bio smještaj za ostala četiri odjela Vlade, Vrhovnog suda, Duhanskog inspektorata, Računskog departamana i Rudarskog satništva.

Svečano otvaranje radova obavljeno je 19. marta 1884. godine i radovi su tekli po planu tačno dvije godine. Zgrada je otvorena marta 1886. godine.

U zgradi Predsjedništva Bosne i Hercegovine do 1941. godine bilo je sjedište Drinske banovine, od 1945. godine sjedište Predsjedništva Vlade Bosne i Hercegovine, Izvršnog vijeća Skupštine Bosne i Hercegovine, a od 1974. godine sjedište Predsjedništva Socijalističke Republike BiH. Tokom rata u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine u zgradi je djelovalo Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine i najvažniji dio komandnih struktura Armije Bosne i Hercegovine. Nakon rata izvršena je djelimična sanacija unutrašnjosti i fasade, jer je zgrada pretrpjela znatna oštećenja u borbenim dejstvima. Konstituisanjem prvog saziva Predsjedništva Bosne i Hercegovine, u oktobru 1996. godine, nastavljen je kontinuitet boravka članova kolektivnog šefa države u ovoj zgradi. Sada su u njoj smješteni kabineti bošnjačkog, srpskog i hrvatskog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, kabineti predsjednika i potpredsjednika Federacije Bosne i Hercegovine, kao i neka Vladina ministarstva i državne ustanove. U prizemlju zgrade smješten je Arhiv Bosne i Hercegovine.

U neposrednoj blizini zgrade Predsjedništva Bosne i Hercegovine nalazi se Gazi Ali-pašina džamija sagrađena 1561.godine i predstavlja jedno od najuspjelijih ostvarenja bosansko-orijentalne kulture.

Gradnja zgrade

Ubrzo nakon austro-ugarske okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine, pojavio se u Sarajevu problem smještaja okupacione vojske i centralnih upravnih organa okupacione vlasti. Turska uprava je izgradila Konak kao jedinu zgradu predviđenu za smještaj državnih organa, tj. sjedište valije. Zato je austro-ugarska vojska u početku bila smještena u barakama i privatnim kućama, a organi centralne uprave u Bosni i Hercegovini bili su rasuti po gradu u trošnim erarnim zgradama i iznajmljenim privatnim kućama.

Početkom 1879. godine, tj. nakon kraćeg perioda vojne uprave, počinje djelatnost Zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu. Od tada je svake godine, prilikom donošenja budžeta, zahtjevana izgradnja odgovarajuće zgrade za smještaj Vladinih organa. Međutim, zbog neodložnih investicija koje je okupaciona uprava ulagala u izradu katastra, izgradnju cesta, željezničkih pruga i za vojne potrebe, investicije za izgradnju zgrade Predsjedništva odložene su za nekoliko godina. Za to vrijeme vršene su adaptacije starih turskih zgrada, ali nijedna od njih ipak nije odgovarala potrebama ovih organa, a prijetila je i stalna opasnost od požara. Na tu opasnost je Vlada ukazivala Zajedničkom ministarstvu u Beču, nadležnom za poslove Bosne i Hercegovine, a naročito na posljedice koje bi nastale uništenjem arhiva. Taj strah nije bio neosnovan, budući da je 1879. godine u katastrofalnom požaru izgorio dobar dio starog dijela Sarajeva. Pored toga, ovo je sve bilo skupo, kako zbog plaćanja visokih najamnina za privatne zgrade,tako i zbog troškova održavanja trošnih zgrada i razbacanosti službi po cijelom gradu. Takvo stanje nije dozvoljavalo ni dalje proširenje uprave, što je Vlada stalno zahtijevala.

Dolaskom Benjamina Kalaja za ministra Zajedničkog ministarstva finansija u Beču 1882. godine, ubrzane su pripreme za izgradnju zgrade Predsjedništva u Sarajevu. Iste godine on piše Zemaljskoj vladi da se u 1882. godini ne mogu odobriti sredstva, ali je siguran da će se već u 1883. godini odobriti dio investicionih sredstava za gradnju zgrade Predsjedništva i zato traži da se odmah počne sa tehničkim pripremama.

Kalaj je odmah na početku svoga mandata zahtijevao da pojedini centralni organi vlasti u Bosni i Hercegovini jedinstveno nastupaju u vođenju svojih poslova, ali se prilikom dolaska u Sarajevo uvjerio da se to ne može postići u uslovima kada su finansijska administracija, politička i sudska uprava odvojene jedna od druge. Zato je u svom prijedlogu caru i tvrdio da se jedinstven i efikasan rad vlasti može postići samo ako se svi odjeli i službenici Zemaljske vlade prostorno objedine i međusobna i pismena korespondencija zamijeni redovnim dnevnim ličnim kontaktima između šefova pojedinih odjela i njihovih službenika. Tako bi se svi organi Vlade stopili u jedno tijelo.

Uvjeravajući cara u potrebu izgradnje zgrade Predsjedništva u Sarajevu, Kalaj je naveo i političke razloge koji to diktiraju. S obzirom na loš, a dijelom i nečastan smještaj centralnih organa vlasti, stanovnici ove zemlje zaključit će da se radi o privremenom karakteru nove vlasti. Ako bi ko htio da zatraži zaštitu od Vlade, teško će se orijentisati jer su Vladini departmani rasuti po cijelom gradu, što, također, po mišljenju Kalaja, ruši ugled vlasti.

Projekat zgrade

U toku priprema viši građevinski savjetnik Šmid preporučio je Kalaju arhitektu Josipa Vancaša za glavnog projektanta, što je Kalaj odmah prihvatio. Vancašu je određen honorar u visini od 16.000 forinti (1 forinta = 2 krune), s tim da mu se isplaćuje za dvije godine u mjesečnim ratama po 500 forinti, a ostatak poslije prijema zgrade.

U odabiranju stila za ovu građevinu Vancaš je predložio tri varijante:

1.      firentinska rana renesansa

2.      italijanska gotika

3.      italijanska kasna renesansa

Pošto su sredstva za gradnju bila prilično ograničena, Vancaš se odlučio da fasadu uradi u stilu firentinske rane renesanse, jer je gradnja bila jeftinija, u odnosu na ostale varijante, koje su zahtijevale da se u centralnom dijelu zgrade izgradi pročelje sa antičkim stubovima, što bi znatno poskupilo radove. Iako jednostavniji i jeftiniji, odabrani stil je označen kao dostojanstven (cigla, ukras i detalji od kamena) i najprikladniji za upravnu zgradu.

Projektovana zgrada zahvatala je prostor od 70 metara dužine i 65 metara širine, sa dvorištem od 48 metara dužine i 16 metara širine. Samo glavne stepenice, sala za sjednice i kancelarije za više funkcionere predviđeni su za nešto bogatije ukrašavanje, a sve ostalo je trebalo biti jednostavno opremljeno. Ukupna površina zgrade iznosila je po projektu 3.082 metra kvadratna, sa ukupno 170 prostorija na spratovima i 32 u podrumu.

U prizemlju, lijevo i desno od vestibula, predviđen je bio smještaj za oficire, stražu i portire, zatim prostorije banke, odjele šumarstva, Katastarski arhiv, Zemaljsku žandarmerijsku komandu, Zemaljsku kasu, Ekonomat i stanove za čuvare. Na prvom spratu smješten je Svečani salon visine dva sprata, lijevo je Kabinet za civilnog adlatusa (šefa Građanske uprave), a ostali prostor bi zauzimali 1, 2. i 3. odjel Zemaljske vlade. Na drugom spratu predviđen je bio smještaj ostala četiri odjela Vlade, Vrhovni sud, Duhanski inspektorat, Računski departman i Rudarsko satništvo. Jedan dio prostora predviđen je kao rezerva za buduće proširenje uprave, a privremeno je izdat u zakup. Primjećuje se odmah da u novoj zgradi nema kancelarije za šefa Zemaljske vlade. Njegovo sjedište bilo je u Konaku i u komandi 15. korpusa, pošto je šef Zemaljske vlade istovremeno bio i tzv. komandirajući general tj. komandant 15. korpusa stacioniranog u Bosni i Hercegovini. Šefovi Zemaljske vlade bili su: Virtemberg, Dahlen, Apel, Albori, Vindzor, Varešanin, Potjorek i Sarkotić, a svi sa generalskim činovima.

Lokacija

Još od ranije, kao najpogodnije mjesto za gradnju zgrade Predsjedništva, odabran je prostor zvani musala. Kako i samo ime kaže, to je bilo mjesto za molitvu, jer su u neposrednoj blizini bili smješteni džamija i groblje. Međutim, oko dvadeset godina prije kraja turske uprave, ovdje su se izvodile vježbe turske vojske, a u tu svrhu je ovo zemljište koristila nekoliko godina i austro-ugarska vojska. Ishak-begov vakuf u Sarajevu ponudio je šefu Zemaljske vlade Virtembergu musalu za gradnju javnog objekta, uz isplatu određene sume koja bi se utrošila za religiozne svrhe.

Iako pitanje vlasništva nad ovim zemljištom nije bilo potpuno čisto, s obzirom na njegovo korištenje za vojne potrebe, Vlada nije htjela za nekoliko hiljada forinti da se spori sa Vakufom oko zemljišta. Isplatila je Vakufu 4.000 forinti, iako je stvarna vrijednost bila oko 25.000 forinti. Musala je ocijenjena kao najpogodnije mjesto, jer je, prema projektu lice zgrade okrenuto prema Ćemaluši, ulici najfrekventnijoj u gradu i na području oko kojega će se grad ubuduće razvijati. Dio prostora iza zgrade preostao bi za partu. Sarajlije su dugo vremena Vladinu zgradu nazivali Visoka musala.

Troškovi gradnje

Prema proračunu arhitekte Vancaša, ukupni troškovi za izgradnju zgrade Predsjedništva iznosili bi 321.000 forinti, pod uslovom da se kamen (2.300 metara kubnih) dobije besplatno iz erarnog kamenoloma na Darivi, a drvena građa iz erarnih šuma u Vučjoj Luci. Najveću stavku u nabavci materijala predstavljala je cigla, jer je trebalo ugraditi preko 3.100.000 komada pečene cigle. Po mišljenju Vancaša, u Sarajevu, kod Brauna, cigla je skupa pa bi najbolje bilo otvoriti ciglanu u režiji Vlade, čime bi se uštedio znatan iznos.

Predložena suma, prema Kalajevom prijedlogu caru, mogla bi se smanjiti, ako bi se i podrum i prizemlje presvodili željeznim traverzama, te ako bi se ispustili ornamenti na prvom spratu i u sopstvenoj režiji proizvodila cigla, ali u svakom slučaju suma ne bi mogla biti manja od 300.000 niti veća od 325.000 forinti. Gradnja je trebala početi u proljeće 1884. godine i trajati dvije godine.

Kalaj je caru predložio i način finansiranja. U 1883. i 1884. godini izdvojilo bi se u svrhu gradnje ove zgrade 110.000 forinti iz budžeta namijenjenog za potrebe Katastra. U 1885. godini bi se osigurala druga trećina troškova, a treća trećina bi se osigurala ili prodajom erarnih šuma i zemljišta, ili putem zajma koji bi se iz budžeta vraćao.

Petog decembra 1883. godine car je odobrio gradnju zgrade Predsjedništva u Sarajevu, prema predloženim modalitetima.

U toku licitacije za nabavku pojedinih vrsta materijala i ugovaranja radova, došlo je, prije nego je gradnja i počela, do povećanja garantovane sume za gradnju i to na iznos od 400.000 forinti. Glavni razlog povećanja sume bilo je poskupljenje stručne radne snage, jer je to bio period intenzivne gradnje u Sarajevu. Iz budžeta je odobren iznos od 300.000 forinti, Union banka je odobrila dvadesetogodišnji zajam u visini od 100.000 forinti, uz kamatu od 3%. Formiran je Građevinski odbor koji je nadzirao cio tok gradnje i rukovodio građevinskim fondom, ali samo u okviru odobrenih sredstava i prema usvojenom projektu. Za najmanje prekoračenje troškova ili izmjene u projektu odobrenje se moralo tražiti od Zajedničkog ministarstva finansija u Beču.

Za izvođača radova odabrano je preduzeće Karla Švarca iz Beča, a cigla je ipak nabavljena pretežno iz Braunovih ciglana i od firme Finci i Banić u Sarajevu.

Svečano otvaranje radova obavljeno je 19. marta 1884. godine uz prisustvo civilnog adlatusa barona Nikolića i mnogo drugih viših činovnika Vlade. Radovi su tekli po planu, čak i brže, tako da je već u augustu počeo da se zida prvi sprat. Građevinski odbor redovno je izvještavao Zajedničko ministarstvo finansija u Beču o toku gradnje. Graditelji su naišli na teškoće oko fundiranja jugozapadne strane, što je donekle poskupilo radove. Nakon jačeg zemljotresa, koji je zadesio Sarajevo u noći između 18. i 19. jula 1885. godine, Komisija je izvijestila da je na gotovo završenoj zgradi Predsjedništva nastao samo na jednom mjestu ris (pukotina), ali nije bila sigurna da li je to od zemljotresa.

Kolaudaciona komisija počela je da pregleda zgradu već 21. novembra 1885. godine, a istoga mjeseca počelo je i useljavanje, što znači četiri mjeseca prije planiranog roka. Primjedbe Kolaudacione komisije nisu bile krupne, a u analizi troškova za pojedine radove smanjena je čak i garantovana suma od 400.000 na 393.359 forinti. Izvođač se žalio na ovu odluku Komisije i tražio još 4.442 forinte, ali mu je samo dio toga priznat.

Ukupna suma utrošena za gradnju zgrade iznosila je konačno 420.000 forinti, odnosno 840.000 kruna. Izgradnjom zgrade Predsjedništva otpočela je intenzivna gradnja javnih objekata u Sarajevu, što se poklapa sa tzv. Kalajevom erom, iako je i poslije njega dosta građeno.

Prvobitni izgled ove zgrade ostao je do 1911. godine. Poslije otvaranja Bosanskog sabora 1909. godine ukazala se potreba za novim prostorom, pa je odlukom Sabora 1911. godine dograđen i treći sprat ove zgrade, za što je utrošeno 453.000 kruna.

Zbog stalnog povećanja poslova centralnih upravnih organa, a u vezi s tim povećanjem broja službenika, okupaciona uprava bila je prisiljena da sljedeće 1886. godine otpočne u neposrednoj blizini zgrade Predsjedništva izgradnju nove upravne zgrade (Direkcija željeznica, u kojoj je sada smješteno Ministarstvo vanjskih poslova) sa korisnom površinom od 2.300 metara kvadratnih. Troškovi za gradnju ove zgrade iznosili su 732.000 kruna.

Treća upravna zgrada, znatno manja od prve dvije, izgrađena je 1903. i 1904. godine za potrebe Finansijske direkcije (sada Kanton Sarajevo i Skupština Grada). Troškovi gradnje ove zgrade iznosili su 220.000 kruna, a imala je tada 904 metra kvadratna korisne površine.

Ostale upravne zgrade iz austro-ugarskog perioda građene su nešto kasnije, sve do Prvog svjetskog rata.

Sadašnja adresa zgrade Predsjedništva Bosne i Hercegovine je u ulici Titovoj na broju 16 (svečani ulaz) i ulici Musala na broju 9 (službeni ulaz).