Poštovane porodice žrtava genocida i ratnih zločina,
poštovani predstavnici medija,
dame i gospodo,
građanke i građani Bosne i Hercegovine!
Na početku obraćanja, želim još jednom
podsjetiti da 31. maja obilježavamo kao Dan bijelih traka, u znak sjećanja i
dubokog pijeteta prema 3.176 ubijenih Prijedorčana tokom agresije na Republiku
Bosnu i Hercegovinu. Među ubijenim nalaze se i 102 ubijena djeteta. Nevine
žrtve nikada ne smijemo zaboraviti.
Danas
je važan dan za Bosnu i Hercegovinu, regiju, Evropu i svijet. Iza nas je trideset
godina historije Haaškog tribunala (Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju - MKTJ i njegov
pravni nasljednik Međunarodni rezidualni mehanizam za krivične sudove - MRMKS).
Na temeljima presuda ovog tribunala moramo nastaviti zajedničko putovanje ka
pravdi i istini.
Današnjom
konačnom presudom čelnicima
Službe državne bezbjednosti (SDB) Srbije, Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću,
bliže smo utvrđivanju pune istine o agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu.
Tribunal
je osnovan shodno poglavlju VII Povelje Ujedinjenih nacija (UN) zbog počinjenih
zločina u bivšoj SFRJ, a posebno u Republici Bosni i Hercegovini, koji su,
prema ocjeni Vijeća sigurnosti UN-a, tada predstavljali prijetnju međunarodnom miru
i sigurnosti.
Predsjednica
Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove (MRMKS), sutkinja Graciela Gatti Santana, je,
između ostalog, naglasila da je potraga za međunarodnom krivičnom pravdom
„putovanje koje nikada ne prestaje“. Podsjećajući na značaj osnivanja MKTJ,
predsjednica MRMKS je
naglasila da upravo izricanje žalbene presude u predmetu Tužilac protiv
Stanišića i Simatovića „predstavlja čvrsto obilježje iskoraka ka dostizanju
pravde“.
Osnivanje
MKTJ imalo je pravni, historijski, civilizacijski i moralni značaj.
Tribunal je bio prvi
međunarodni krivični sud formiran nakon Nirnberškog i Tokijskog suda, koji su
procesuirali zločince nakon Drugog svjetskog rata.
Haaški
tribunal je ostavio ogromnu arhivu o počinjenom genocidu, zločinima protiv
čovječnosti i drugim zločinima. Između ostalog, hašku zaostavštinu čini: 2,5
miliona transkripata sudskih procesa, 422.000 dokumenata i 30.000 videozapisa.
U Haaškom tribunalu održano je 10.800 dana suđenja, a svjedočilo je preko 4.600
svjedoka. Ukupno je izrečeno skoro 1.500 godina zatvora i sedam doživotnih
kazni. Tribunal nije sudio narodima već je utvrđivao individualnu
odgovornost.
Nakon i ove presude,
političari iz susjednih država, ali i neki iz Bosne i Hercegovine, moraju
shvatiti da se politika sile, agresije i zločina ne isplati i da uvijek postoje
mehanizmi koji sankcionišu takve politike.
Jedan od ciljeva MKTJ bio je da
pred lice pravde izvede odgovorne za najbrutalnije zločine počinjene nakon
Drugog svjetskog rata.
Haaški tribunal je doprinio
utvrđivanju historijskih činjenica, boreći se protiv negiranja istine i
pomažući državama nastalim nakon disolucije bivše SFRJ da se suoče sa
svojom prošlošću.
Istina o počinjenom genocidu i
naslijeđe Haaškog tribunala ostaje trajna opomena čovječanstvu.
Civilizacijska tekovina MKTJ je
da su pred lice pravde izvedeni neki od najviših dužnosnika odgovornih za
genocid, zločine protiv čovječnosti i druge zločine. Izvođenje pred Haaški
tribunal predsjednika, generala, upravnika logora i drugih odgovornih osoba
nadmašilo je i početna očekivanja s početka rada ovog međunarodnog ad hoc
suda. Odlukama koje se tiču genocida počinjenog nad Bošnjacima, zločina protiv
čovječnosti i drugih ratnih zločina, MKTJ je pokazao da visoki položaj nekog
pojedinca više ne može biti zaštita od krivičnog gonjenja.
Tribunal je potvrdio i pravnu prirodu
rata vođenog protiv međunarodno priznate države Republike Bosne i Hercegovine.
Pravosnažnim presudama Haaškog
tribunala, uključujući i presude o udruženim zločinačkim poduhvatima, dokazano je da je riječ o međunarodnom
oružanom sukobu. Susjedne države su vodile rat za teritorije s
ciljem stvaranja velike Srbije, a u jednom periodu rata i velike Hrvatske. Ove činjenice su utvrđene u
osam pravosnažnih presuda MKTJ.
Današnja presuda Stanišiću i Simatoviću važna je jer su pravosnažno
osuđena dvojica bivših šefova srbijanske bezbjednosne službe, čime je potvrđena
Miloševićeva naredbodavna uloga, s obzirom da se ova presuda odnosi na
srbijanski SDB i njegove zločine u Bosni i Hercegovini, kao i u Hrvatskoj.
Posebna
važnost ove presude je u činjenici da su najviši čelnici srbijanske sigurnosne
službe pravosnažno osuđeni za zločine i umiješanost u agresiju na Republiku
Bosnu i Hercegovinu. Stanišić i Simatović postupali su po direktnim naredbama
Miloševića, koji je upravljao svojom tajnom policijom i njenom tajnom borbenom
jedinicom. Ne zaboravimo, tajne jedinice su bile i osmišljene kako bi sakrile
odgovornost srbijanske vlade za neke od najsurovijih zločina počinjenih protiv
civila izvan Srbije.
Žalbeno
vijeće je, između ostalog, utvrdilo „da je postojao udruženi zločinački
poduhvat i da mu je zajednički cilj bio prisilno i trajno uklanjanje većine
nesrba iz velikih dijelova Hrvatske i Bosne i Hercegovine putem počinjenja
ubistva, deportacije, nehumanih djela (prisilno premještanje) i progona, kako
se tereti u optužnici. (…) Žalbeno vijeće je utvrdilo da su g. Stanišić i g.
Simatović odgovorni kao pripadnici udruženog zločinačkog poduhvata za zločine
koje su razne srpske snage počinile 1992. u Bosni i Hercegovini, u Bijeljini,
Zvorniku, Bosanskom Šamcu, Doboju i Sanskom Mostu, i za zločine počinjene 1995.
u Trnovu i Sanskom Mostu“ (…).
Transkripti sa
suđenja Haaškog tribunala, kao i dokumentirani digitalni dokazi, pružaju mnogo
detaljnije informacije o ulozi Slobodana Miloševića i Srbije nego same presude.
Ogromna arhiva
Haaškog tribunala čeka na istraživače. Na suđenju Slobodanu Miloševiću sveobuhvatno
je razmatrana agresorska uloga Srbije. Mada se uveliko pretpostavljalo
da je, pod Miloševićevim režimom, Srbija podržavala srpske paratvorevine u
Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, puni opseg te podrške i mehanizmi kojima je
ona pružana nisu bili otkriveni javnosti sve do ovog suđenja. Smrt Slobodana
Miloševića je spriječila donošenje presude protiv njega, ali nije izbrisala
činjenice.
Uvažavajući prethodno
navedene činjenice, kao član Predsjedništva BiH, naglašavam sljedeće:
1.
Presude Haaškog tribunala su od kapitalnog značaja za cjelokupno međunarodno
pravo i poredak. Presudama najviših sudova UN-a
utvrđeno je da je počinjen genocid nad Bošnjacima. One su ujedno presude velikodržavnim politikama koje su udruženim
zločinačkim poduhvatom pokušale podijeliti i razoriti Bosnu i Hercegovinu kao
nezavisnu, suverenu, nedjeljivu i međunarodnu priznatu državu.
2. Presudama
Haškog tribunala, uključujući i današnju presudu u predmetu Tužilac protiv
Stanišića i Simatovića, utvrđena
je ne samo individualna, već i institucionalna odgovornost visokopozicioniranih
političkih, vojnih i policijskih rukovodilaca Srbije za zločine protiv
čovječnosti i kršenja zakona ili običaja ratovanja.
3. Međunarodna zajednica i
država Bosna i Hercegovina imaju pravnu, političku, moralnu i historijsku
obavezu prema žrtvama i budućim naraštajima da traže:
- reviziju historijskih i
drugih udžbenika u zemljama regije s ciljem inkorporiranja pravosnažnih presuda
najviših sudova UN-a;
- reviziju krivičnog
zakonodavstva u zemljama regije radi adekvatnog procesuiranja i kažnjavanja
svih oni koji glorifikuju presuđene ratne zločince;
- procesuiranje i
kažnjavanje preostalih odgovornih za počinjeni genocid, zločine protiv
čovječnosti i druge ratne zločine;
- pravdu i istinu za hiljade ljudi
koji još tragaju za istinom o sudbini svojih najbližih;
- ostvarivanje mehanizama
tranzicijske pravde.
4. Povodom tridesete godišnjice od osnivanja Haaškog tribunala, ponovo tražim da
UN donese pravedno rješenje i da kompletnu originalnu arhivu Haaškog tribunala
pohrani u Sarajevu, glavnom gradu Bosne i Hercegovine.
Naime,
kao član Predsjedništva BiH, početkom ove godine zatražio sam od generalnog
sekretara UN-a, predsjednika Generalne skupštine UN-a i predsjednice Rezidualnog mehanizma za krivične sudove da se arhivska građa Haaškog tribunala pohrani u
glavnom gradu Bosne i Hercegovine.
Milioni štampanih stranica, tonskih zapisa, videosnimaka, fotografija, političkih dogovora i tajnih podataka, koji jasno oslikavaju šta se dešavalo tokom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu od 1992. do 1995. godine, trebaju biti pohranjeni u Sarajevu.
5.
Međunarodna zajednica ne treba dozvoliti da se pravosnažne sudske presude samo
arhiviraju i potom zaborave. Bosna i Hercegovina ima pravo tražiti da:
-
međunarodna
zajednica, u interesu cijelog čovječanstva, pošalje poruku da se rezultati
počinjenog genocida, zločina protiv čovječnosti i drugih zločina ne mogu i ne
smiju trajno priznati;
-
predstavnici međunarodne zajednice
insistiraju i ohrabruju države članice da u dobroj vjeri izvršavaju preuzete
međunarodne obaveze. Protiv država koje to odbijaju neophodno je preduzeti sve
potrebne mjere, predviđene Poveljom UN-a i drugim relevantnim međunarodnim
aktima.
-
UN, a posebno zemlje
Evropske unije, sankcionišu sve političare koji prijete i rade na razbijanju
države Bosne i Hercegovine i glorifikuju pravosnažne presuđene ratne zločince
kao preduslov da se ovakva zla više nikada i nikome ne ponove.
6.
U najboljem je interesu očuvanja mira, stabilnosti i dobrosusjedske saradnje da
najviši organi vlasti i zvaničnici Republike Srbije:
-
odgovorno se suoče sa posljedicama postupanja njihovih najviših dužnosnika i
institucija u 1990-im godinama;
- prestanu negirati sudski presuđeni genocid
nad Bošnjacima. Nijedan genocid nakon Drugog svjetskog rata nije tako opsežno i
činjenično dokumentovan kao genocid nad Bošnjacima počinjen tokom agresije na
međunarodnu priznatu državu Republiku Bosnu i Hercegovinu;
- omoguće
pristup ključnoj arhivi, skinu oznaku tajnosti i osiguraju cjelovit pristup dokumentima Vrhovnog
savjeta odbrane SRJ koji još nisu objavljeni;
- osude zločinački projekt velike Srbije i
trajno prestanu ugrožavati nezavisnost, suverenitet i teritorijalni integritet
Bosne i Hercegovine;
-
izvuku
dugoročnu pouku iz činjenice da je Srbija jedina država koja je sudski
presuđena da je prekršila Konvenciju UN-a o sprečavanju i kažnjavanju zločina
genocida;
- prestanu sa politikom
podrivanja i nepoštivanja Bosne i Hercegovine, a posebno sa negiranjem konačnih
i obavezujućih odluka Ustavnog suda BiH;
- normativno i faktički se opredijele za uspostavu
dobrosusjedskih odnosa između nezavisnih i suverenih država u skladu sa
načelima međunarodnog prava;
- osude i
izopće počinioce genocida, zločina protiv čovječnosti i drugih zločina, a ne da
ih glorifikuju;
- prekinu sa praksom pružanja utočišta osuđenim ratnim zločincima.
7.
Današnja presuda je nova prilika za Srbiju da se jasno distancira od
arhitekata, organizatora i počinilaca genocida, zločina protiv čovječnosti i
drugih zločina, kako bismo se zajedno mogli okrenuti izgradnji prosperitetne
budućnosti.
Budućnost Bosne i Hercegovine, Srbije, i širih prostora nije u
hegemonističkim politikama, konfliktima i svađama. Osuda zločinaca i njihove
politike je važan preduslov za jačanje dobrosusjedskih odnosa, stabilnosti i
održivog razvoja. Vrijeme je da se odlučno započne
proces osvješćivanja i vođenja razumne i miroljubive politike.
Na kraju, građanke i građane
Bosne i Hercegovine, okrenimo se
budućnosti, ali uz stalnu budnost i oprez, jer genocid je ponovljiv. Ne
zaboravimo, planeri, nalogodavci i počinioci genocida jedino imaju respekt
prema onima koji su osposobljeni za odbranu i koji pokazuju želju za odbranom.
To je lekcija koju svi moramo dobro naučiti.
Neka vječno živi naša ponosna i
nepokoriva država Bosna i Hercegovina!